Strpati u istu tvrdnju Kadijevića, Adžića, "planiranje" i "sistematsko" je u najmanju ruku - čudno.
Iato kao i reći za zgradu "ko se mača laća od mača i pogine". Nije se zgrada "mašila mača pa poginula". A i Kadijević i Adžić su tada već ohoho bili u penziji.
Bombardovanje je počelo 24.marta 1999, a zgrade su gađane i oštećene u aprilu i u maju 1999. Gađane su jer su bile na spisku ciljeva, a nisu gađane odmah, već tek nakon mesec dana kao vid pritiska na Miloševića, vojno rukovodstvo i na stanovništvo, i kao demostracija moći za sve one koj su više verovali vestima RTS-a nego svojim očima: NATO može da pogodi bilo koju zgradu ili infrastrukturni objekat, u bilo kome mestu i u bio koje vreme, a Vojska Jugoslavije ne može da odbrani te ciljeve, može samo da gleda.
Zato su i gađali ispražnjene zgrade u centru Beograda.
Mogli su da gađaju i Obrenovac, vodovod, Kolubaru, sve mostove, da ruše dalekovode i svu energetiku umesto da ih zasipaju metalnim konfetama.
Ne opravdavam ih, daleko bilo, hoću da kažem da su bili toliko nadmoćni da im se - moglo, a naše rukovodstvo nije imalo rešenje, osim da čeka da se oni, možda, predomisle nakon što su započeli rat (Sloba "genije", najveći produkt negativne selekcije u Srba).
To što nisu uništili i pobili našu vojsku na Kosovu je više stvar političkih uputstava i ograničenja za vođenje rata nego vojnih mogućnosti i nekakve "hrabrosti" njihovoh pilota. Da se pitao Vesli Klark, a njegovo nije bilo da se pita nego da sluša i radi kako mu se kaže, bilo bi stotine hiljada mrtvih a infrastruktura i privreda Srbije vraćeni u 1912.