Spletom istorijskih okolnosti, SPC je došla u priliku da postane jedna od rijetkih vjerskih zajednica na svijetu čiji sakralni objekti pripadaju svim stilskim epohama iz proteklih 2000 godina, ali je na tom planu debelo zabrljala! Osnovni razlog tome je, mislim, pogrešna pretpostavka glavara crkve da će forsiranjem tradicionalnog stila privući više vjernika u crkvu (čitaj: veći prilozi, a to je ono što mnoge na pozicijama u crkvi ponajprije i zanima).
Pozivanje na kanone prilikom gradnje je glupost neviđena, to javno kažem i potpisujem. Ne postoje nikakvi kanoni koji određuju kakav oblik mora da ima neko zdanje da bi bilo crkva. (Recimo, crkvica na Ostrogu sa moštima sv. Vasilija Ostroškog je sobica od nepunih 20 kvadrata, ukopana u stijenu; u Srbiji postoje crkve veličinom manjom od 10 kvadrata, i sve su kanonske, jer kanon se ne bavi time kakve bi morale biti). Cigla, beton, mermer, zvonici, ravni krovovi, kubeta, kupole - sve je to nevažno. Crkva na Novom Beogradu je mogla da bude i u stilu betonske zgrade od 10 spratova, ili čak atomskog skloništa, ništa je manje ne bi činilo crkvom. Upravo bi to i bilo potpuno logično i baš u duhu tradicije, jer su parohijske crkve po mjestima uvjek građene od materijala i u stilu kao i kuće u tim mjestima, a za NBG su karakteristični beton, blokovi zgrada, itd. Uzori po kojima se prave današnje naše crkve su stare manastirske crkve od kamena, primjerene parkovskom ili vannaseljskom ambijentu, a ne poslovno-sportskim kvartovima. Nedavno je pravljena crkva u jednom malom mjestu u Vojvodini, gdje sada žive moji roditelji. Moje je mišljenje bilo da je najlogičnije napraviti crkvicu u baroknom stilu, sa zvonikom, kakve obično postoje po svim mjestima u Vojvodini. Krov naravno na dvije vode, i pokriti crijepom. Ali ipak se pravila crkva sa kupolama; jedan limar mi je govorio da za crkvu takvog obima (oko 100kvm) treba 100 tabli bakarnog lima 2x1m, a gdje je izgradnja (betoniranje) kupola. Neki ljudi su me uvjeravali da je malte-ne smtni grijeh napraviti "katolički" tip crkve, iako su pravoslavne crkve po svim mjestima okolo, a i u skoro svim mjestima Bosne, Krajine i Dalmacije (ovo je solunsko-kolonističko-izbjegličko selo) upravo takve.
Ako za crkve i mogu imati nekog razumijevanja, za parohijske domove nemam nikakvo. Parohijski dom je kancelarijski prostor službenika crkve i ništa više. Poželjno je da bude u blizini crkve kojoj pripada, ali kako Beograd nije Malo Crniće i gradskim prevozom se za sat vremena može sa kraja na kraj grada, nikakav problem nije ako je parohijski dom i nekoliko kvartova daleko od matične crkve.
Za razliku od mnogih, ja ne smatram da crkveni službenici ne bi trebalo da se bave politikom, naukom, prosvjetom, ili uopšte komentarisanjem bilo kojeg posla ili pojave. Ako predsjednik države ili poslanik, bar hipotetski, može da bude student, ekonomista, pravnik, automehaničar (bravar je i bio), ako mi ovdje na forumu, kao ljudi raznih struka i profila, možemo da komentarišemo i komentatišemo bilo šta, što ne mogu i sveštenici. Veći je problem što državni službenici ulaze u simbiozu sa liderima vjerskih zajednica zarad ličnih interesa (čitaj: glasova i vjernika = novaca), a oni su službenici svih nas, a ne sebe samih.
U tom svjetlu tumačim i pozivanje na kanone i tradiciju prilikom gradnje sakralnih objekata, a pritom su isti ti vrlo moderni prilikom izbora automobila (najnoviji modeli stranih marki), mobilnih telefona (isto tako), valuta , pa čak i popadija. Ne treba ni spominjati da se na tradiciju i kanon glede zavjeta na siromaštvo, pomoć sirotinji, mučeništvo, niko ni ne obazire...