Šta je novo?

Svetska politika

Još jedared, za neverne Toše. No, nije po meni poenta toliko je li bilo obećanja, papira, potpisa i pečata ili ne, već da li ovim iznogudima možeš uopšte verovati. Na žalost, morale su da proteknu još 4 decenije u vršljanju i intervencijama po belom svetu, da bi neki ljudi shvatili da se ima posla s bandom tradicionalnih prevaranata.


Moderator: In Washington haben sich Bundesausenministar Genscher und seiner amerikanischen Kollege Baker darüber verstädigt, das der Einflußbereich der NATO bei einer Vereinigung beider Teile Deutschlands, nicht über das Bundesgebiet ausgedähnt werden soll.

H.-D. Genscher: "Wir waren uns einig, dass nicht die Absicht besteht, das NATO Verteidungsgebiet auszudehnen nach Osten. Das geht übrigens nicht nur im Bezug auf DDR die wir dann nicht einverleiben vollen, so dass geht ganz generell."

Jedno dodatno zapažanje: neko ko vlada finesama nemačkog jezika, namirisaće lukavstvo u samom finišu izjave, koji odiše jakom dozom uopštenosti. Pod pretpostavkom da je već postojao umišljaj o širenju na Istok, kada se za to steknu uslovi, zgodno je ne imenovati u javnosti suparnika koga se poruka tiče u tom trenutku. Jer, budućnost bi lako mogla da dovede do daljneg rastakanja SSSR/Rusije sve do neprepoznatljivosti ili nestanka sa geopolitičke mape sveta, formalno-pravno gledajući. Samim tim obećanja data nekome ko više ne postoji, ne bi uopšte bila vredna pomena. Ovako, strpljenje je izdalo jednu stranu, pa se nagon za ekspanzijom nastavio, zbog čega sada gori sirota Ukrajina.
 
Američki Financial Times ima veliki analitički članak o stanju Nemačke industrije.

Can anything halt the decline of German industry?
Europe’s manufacturing champion is in free fall. Economists are suggesting radical steps to save what is left

 

Mislim da ovaj video vrlo dobro objasnjava stanje zapadne industrije generalno. Treba samo pazljivo slusati.

Најсмешније је што на крају покушава да се извади као на квалитет, као ми то правимо амерички и баца 100 поена на оно што им је остало и где су бољи, вештину која те учи да продаш Г у целофану, маркетинг...али ти не каже да Кинез то може и квалитетније, брже и много пута јефтиније. Економија обима је неумољива, уз технолошко заостајање и лошије кадрове.

Мислим мени је логика јасна, очекивао си да ти тамо неки људи трећег света производе пластичне завртње и шрафове док ти радиш high tech ствари и имаш већу додатну вредност, све ок. Е онда кад су и мозгови и know how постали доминантнији на Истоку и да ће тај геп само расти и да тај Кинез сада хоће да ти прода и ауто и авион и локомотиву, неупоредиво јефтиније, а врло вероватно и квалитетније (понудиће ти да бираш квалитет за цену), а још ти да џаба нпр AI chatbota, онда се позиваш на добробит локалне заједнице, а било ти лепо док си живео на рачун других (што је и данас случај, сви ми аутсорсери радимо реално за кикирики).

Онда на крају долазимо до корелације свега овога у видеу са насловом теме. Буквално све ово што се данас у свету дешава је повезано са тим у видеу, али буквално све и то не долази са Истока, просто Запад је увидео да их статус кво доводи до препуштања доминације!

Your video has gone viral in China. Many people have watched it, and the comments reveal the vast difference in the scale of the manufacturing workforce.What follows is absolutely not meant to be confrontational; I just want to provide some context from my perspective based on your video.First, a suggestion: We recommend using two screws for fixation instead of one. This will prevent the brush head from rotating and detaching during use.Second, regarding patents: Similar patents for products like yours already exist in China – there are about a dozen that predate yours. Some comments also pointed out that if someone really wanted to replicate your product based on this video, an optimized version could be produced in about 20 minutes. Mass production could be achieved within about 5 days in cities like Shanghai or Guangzhou, while ensuring the design avoids patent conflicts. The materials used could even be of a higher grade than yours – for instance, better corrosion resistance in metals, or improved heat/wear resistance in silicone. The range of material choices available in China is at least tens to hundreds of times greater.Furthermore, it's quite possible that the parts you didn't see being produced in the video were actually manufactured in China. As your orders increase, even the parts you did see being made will likely end up being sourced from India or China, just like yours.I haven't checked the situation on Amazon, but I did look at products within China. Chinese consumers don't use this type of brush for cleaning grills; they only use it for washing dishes. These products have been sold here for many years, so it's difficult to claim that China copied your idea. Smaller versions of similar products range in price from 1.9 RMB to 25 RMB (approx. $0.25 - $3.25 USD), including shipping. Crucially, they contain no plastic parts – they're entirely metal. Just look at the difference in steel production volumes between the countries to understand why – even after processing, Chinese metal products are genuinely cheaper than the raw materials in the US.If I specifically search for "grill cleaning brushes," the results are similar – around $2 USD, essentially the Chinese export versions sold in the US. Walmart clearly considers these products adequate for their needs. After all, if they break, people will just blame "poor Chinese quality," without questioning why such products passed multiple inspections in the US, or why Walmart continuously drives down prices to maximize its own profits. Walmart might purchase these for $1.75 USD, add Trump's tariffs bringing it to $5 USD, and then sell them to Americans for $35 USD. Anyone in international trade would understand this dynamic.As a Chinese, I genuinely watched your video twice and shared it with my friends. You've done excellent work, and it's refreshing to see someone actually doing things constructively, rather than starting with accusations.
 
Онда на крају долазимо до корелације свега овога у видеу са насловом теме. Буквално све ово што се данас у свету дешава је повезано са тим у видеу, али буквално све и то не долази са Истока, просто Запад је увидео да их статус кво доводи до препуштања доминације!

Potpuno si u pravu, upravo je to razlog sadašnjih sukoba. Kad se desi da čitav niz generacija živi u državi koja je bez premaca najjača, ekonomski i vojno i najsigurnija u čitavom svetu, onda oni jednostavno više ne mogu da zamisle pa bez borbe dozvole pojavljivanje bilo kakve konkurencije, a pogotovo nečije prednosti. Sa statusom najjačeg automatski ide i isuviše mnogo drugih prednosti u obliku eksploatacije ostalih država, pa čak i čitava posebna kultura, vrednosti i način razmišljanja. Pogotovo je to nezamislivo za "elitnu" grupu koja tamo sada upravlja isto kao što su to radili njihovi očevi i dedovi. Kao da čitav njihov svet preti da se sruši, pa ako to dozvole, ONI će pred "precima i istorijom" biti krivi što su to dozvolili. Automatska posledica prihvatanja tako hijerarhijskog poretka u svetu je "zero sum game". Po tom principu, da bi neko bio u određenom dobitku, neko drugi MORA da bude u isto tolikom gubitku. Ono što se jednom dodaje, nekom drugom mora da se oduzme. Međutim to u stvari nije tako. Saradnja omogućuje da obe strane na kraju imaju više nego što su imale pre saradnje. Zbir dobitaka tada nije nula. Ali onda je, za njih, za Američku elitu, problem u tome što "dobitak za sve" automatski ruši hijerarhijski sistem moći u kome su ONI najjači, jer to omogućuje i nekom drugom da se razvija i da ih vremenom dostigne i možda prestigne. I tako se ulazi u začarani krug iz koga nema izlaza. "Absolute power corrupts absolutely". To se može razbiti samo silom, samo tako da se u svetu pojavi više jakih aktera od kojih ni jedan nije najjači bez premca, pa ni jedan ne može podleći iskušenju zvanom "zero sum game", budući da TEK ONDA svakome od njih postaje jasno da je (dugoročno posmatrano) prisiljen da nekako sarađuje sa drugima, pa i sa svojim konkurentima. To omogućuje samo multipolarni svet.

Sad se još samo možemo zapitati kako je to Kina uspela da postane toliko jaka, a USA da oslabi, uprkos krajnje nepovoljnoj početnoj poziciji za Kinu? Meni izgleda da je odgovor u tome da Kina planira centralizovano i dugoročno, a Amerika se previše oslanjala na haotično tržište koje je dobro samo za neke stvari, ali ne i za planiranje usmerenog i dugoročnog razvoja. Zaista ne vidim kako "haos" može da planira. Konkurencija između onoga što već postoji jeste prednost tržišta, ali kako je moguća konkurencija između onoga što još ne postoji? Budućeg razvoja? Poželjnih pravaca razvoja? Između ideja koje su još uvek samo maglovita predstava u nečijoj glavi? Pogotovo ako mu niko ne veruje? Kako "slobodno tržište" može TO da optimizuje? To je nemoguće. Ako zbog ideoloških razloga koje su posledica apsolutne prevlasti krajnje desnice u Americi previše potiskujete ulogu države, onda se upravo ovo dešava.

Što znači da je Kina planirala svoj razvoj, dok se Amerika oslanjala na to da su "najjači", sa "najjsavršenijim sistemom", i da im niko ne ništa ne može. Ako sada tražimo najvažniji praktični faktor u načinu na koji je Kina sve ovo izvela, rekao bih da je to masovno i besplatno visoko obrazovanje. Kina ima čitave armije visoko obrazovanih ljudi. A od njih polazi SVE. Nebitno je što ste iz nekog sela gde vaši dedovi ni poštene gaće nisu imali, i dalje imate realne šanse da završite fakultet jer to plaća država. To sad treba uporediti sa stanjem u Americi gde su posle "revolucije" studenata iz 1968. shvatili da ozbiljne pobune protiv elite uvek potiču od visoko obrazovanih, pa su maksimalno onemogućili svakome ko nije bogat (ili ne želi da bude u finansiskom ropstvu zbog obrazovnog duga) da dobije visoko obrazovanje. Pa upravo tu treba tražiti sam koren razlike između njih.
 
Jedan mali detalj. Zanimljivo je kako su stvari povezane na neočekivane načine. Upravo je Trampova anti imigrantska politika samoubilačka u sferi visokog obrazovanja. Užasne posledice maksimalnog otežavanje siromašnim Amerikancima da dobiju visoko obrazovanje su do sada bile maskirane usisavanjem obrazovanih i pametnih ljudi iz čitavog sveta. Amerika je bila uspešna i sa otvorenim društvom, pa su najbolji iz čitavog sveta želeli da odu i stvaraju baš tamo. Pogledajte etnički sastav vlasnika novih i uspešnih Američkih firmi, ili istraživača po Američkim univeritetima. Potpuno različito od prosečnog etničkog sastava Amerike. Maltene svi su došili sa strane. Ali sada se stvari menjaju. Stranci više nisu tako dobrodošli, ni para nema kao ranije, a i vrhunska istraživanja se sve više sada rade u Kini, a ne u Americi. To će znatno ubrzati procese osnaživanja Američkih konkurenata.
 
Па то је она фора кад Амери победе на математичкој олимпијади, па у ствари видиш да су послали 6 Кинеза. :)

Како год, не бих ја то представио као победу планске економије над тржишним капитализмом. Кад мало боље загребеш, и тај Запад суштински има веееееома планске економије које диктирају управо они који су власници већинских покета акција свуда, разни фондови итд и то се понавља свуда где загребеш. Строго контролисано је све, само је сам приступ другачији, привид слободе. У ствари чак бих се усудио рећи да кад једном пређеш ореко тога да у тој Кини преко неких ствари не можеш да идеш и да не можеш да имаш слободе које можда желиш, само тржиште је много слободније и мање регулисано и да се награђује развој и да је мноооого више меритократски у кадровима, него што је на Западу случај! Е онда ту долазимо до игри бројева и ако се све то постави на неки паритетан ниво, на довољно дуги рук нема сумње ко односи победу, математика чиста! Јасно је да то не смеју дозволити и сад колико год неко навијао за неку страну, добро им и иде.

Чак ако би пренели овде на нашу локалну политику, не знам да ли су ми гадније Злобине и комуњаре ћопавог или ови деривати данас, настали од истих, али пази, ти Злобини кадрови су за ове данас били др мр, у свим областима малтене.

Нисам под утицајем ничије пропаганде, немам никакве сумње у ово што причам и ко сад ровари и ко је одговоран, а наши људи су загледани у то што је можда некад тај Запад представљао (и коме је требало тежити, а радили смо управо супротно). Не радује ме морално и свако друго посрнуће хемисфере којој и ми географски припадамо и нисам сигуран какв би нето-ефекат био за нас. Мислим да људи мало заборављају да колико год нас гомила ствари нервирала (оправдано), људи не капирају да смо ми, овакви у развоју...ипак та нека златна милијарда били, имаш релативно доступну воду, струју, здравство, образовање, какво год да је. Наравно да није zero sum game, али ми смо због позиције (ни криви, ни дужни, а ни заслужни) имали те неке позитивне екстерналије због тога што је Запад експлоатисао шта је експлоатисао, а то ће све променити ако изгубе контролу. Онда долазиш у шизофрену ситуацију да ми истерујемо неку правду....а да би нам било лошије...
 
Pa naravno, ne vidim zašto bi se neko radovao propadanju Zapada. Mi im pripadamo i geografski, i idejno i istorijski. Zato se njihovi gubici i dobici delom preslikavaju i na nas. Ali vidim jasne trendove iz kojih je očigledno da je zapad i dalje na silaznoj putanji, bez novih ideja, i da je zato, TRENUTNO, za nas bolje da se držimo podalje od njih. To ne znači da pređemo na neku od suprotnih strana, samo da budemo neutralni u najvećoj meri u kojoj je to moguće. Pa makar i po cenu nekih trenutnih gibitaka. Kada i ako Zapad promeni sadašnju politiku i ponovo uđe u fazu uspona, postane razumniji, realniji i tolerantniji, onda i mi možemo ponovo da razmotrimo koji je za nas najbolji odnos prema njima. Ali ne pre toga.

Sve ovo je bilo savršeno očekivano. Nije MOGUĆE održavati svetsku hegemoniju unedogled, pogotovo ne ovako agresivni tip Američke hegemonije, sa bezbroj ratova i uništavanja, pri čemu oni nisu potpisnici niza važnih međunarodnih ugovora, i smatraju da nijedan od tih zakona ne važi za njih. Uvek će neko da se pobuni pre ili kasnije. To je bilo samo pitanje kada će neko postati dovoljno jak da MOŽE da se buni, ili dovoljno ugrožen da više nema šta da izgubi ako i dalje čeka (obe stvari važe za Rusiju i Ukrajinski rat), a ne da li će se to desiti. Ako neko želi da glumi velikog svetskog gazdu, u fazonu "može biti samo jedan", naravno da hoće, uvek.


There can be only one.jpg

A što se tiče planske ekonomije na zapadu, naravno da i oni imaju mehanizme za to. Ali u praksi nešto ne vidim da se ti mehanizmi primenjuju. Gde je obnova osnovne infrastrukture, recimo? Bar je to bilo očigledno potrebno. Ili niz trendova u tehnologiji koji su odavno bili baš svima očigledni, pa opet nisu ništa uradili da unapred forsiraju razvoj tih grana, za razliku od Kine. Takođe, mislim da imamo pogrešne predstave o savremenoj Kini. Nije ona ono što je ranije bila. To je sada maltene do kraja kapitalističko društvo, sa znatnim slobodama u svemu što ne ugrožava vladajući poredak. Postoji tu puno zapadne propagande protiv Kine koja uopšte više nije realna. Bila je nekada, ali ne više.
 
Poslednja izmena:
Evo jednog fantastičnog ali krajnje jednostavnog indikatora koji pokuzuje zašto se odnosi moći u svetu danas menjaju tako kako se menjaju i šta će biti sutra ...

Ovo je maltene živi prenos dešavanja u zadnjih 35 godina. Stepen korelacije sa budućim ekonomskim i vojnim uspehom ovih država je zaista upečatljiv (postoji više godina kašnjenja od školovanja do rezultata, naravno).

Na kraju izbrojte koliko zemalja u top listi danas pripada BRIKS-u.

 
Poslednja izmena:
Trenutno SAD, Kina, Rusija.

A kasnije kako ko uspe da postane dovoljno jak da se pridruži grupi velikih sila. Prvo Indija, a onda će se videti za ostale. Kriterijum za "veliku silu" je da ima dovoljno jaku ekonomiju, vojsku, broj ljudi, značajnu teritoriju, energiju i osnovne sirovine. Takođe da ima značajno unutrašnje tržište, tj da nije u zaista velikoj meri zavisna od uvoza i izvoza. Drugim rečima, da je nije baš lako ni ekonomski ucenjivati ni vojno napasti.
Neki drugačiji procesi su prisutni. Ako gledamo ukupno stanje država - ekonomsku, tehnološku, naučnu, demografiju, vojnu - evropske države gube uticaj i svoj položaj svetskih sila. Tu spada Britanija, Francuska, Nemačka, EU kao celina, ali i Rusija. One neće više biti svetske supersile. Raste moć azijskih država pre svega Kine ali i Indije. Svet ide ka 2 bloka (možda 3), jedan pod vođstvom SAD, drugi Kineski. U toku je svrstavanje. Neke srednje sile poput indonezije Pakistana, Turske, Izraela i videćemo ko jo,š biće manje više nezavisne sa svojom sferom uticaja, ali ove dve će se pitati o krupnim stvarima.
 
Da, ali uz dodatak da bih ja već sada Rusiju pridružio grupi od dve ostale super sile, Kini i USA. Tačno je ona još uvek u izvesnoj meri zavisi od Kine, ali se mora uzeti u obzir da su trenutno u veoma ozbiljnom ratu i da ustvari nisu bili sasvim spremni na totalni sukob sa bukvalno čitavim zapadom i svim preostalim zavisnom zemljama na koje zapad ima uticaja. Još gore je njihovo nasleđeno stanje jer su godinama, od raspada SSSR--a do početka rata, podrazumevali da su neodvojivi, istorijski deo Evrope i zapadne civilizacije, pa onda i razvijali ekonomiju, tehnologiju i znanje kao deo jedinstvene ekonomske i kulturne zone Evrope, Amerike i celog Zapada. Time se, u veome posebnim i zahtevnim okolnostima ratnog sukoba sa upravo njima, može objasniti izvestan stepen oslanjanja na Kinu i bitno manje Indiju. Međutim te zavisnosti neće dugo trajati. Imaju i dalje veoma uspešnu ekonomiju u sred najgorih sankcija u istoriji, sa upravo onima od kojih su dotle zavisili, a ipak i dalje pobeđuju sve njih u pravom ratu. Potpuno su ispraznili zalihe oružija čitavog zapada (i to još uvek bez prave mobilizacije) koji više nema šta da pošalje Ukrajini. Imaju drastično veću ratnu prizvodnju, a to im i dalje nije poremetilo ekonomiju iako je ona praktično ostala bez međunarodnog tržišta na koje se do sada oslanjala. Malo koja država koja nije zaista velika, ekonomski zdrava i politički stabilna može da izdrži takav šok i još izađe kao za sada veoma izgledan pobednik. A u prošloj poruci ste videli koliko ogroman stručni potencijal imaju u visoko školovanim ljudima. Sve to su, zajedno sa ogromnom teritorijom, mnoštvom energije i sirovina svih vrsta, a sada i respektabilnim unutrašnjim tržištem, apsolutno karakteristike velike sile. Oko toga nema dileme. Pa velikih sila za sada ima tri, USA, Kina, Rusija, a ne dve.
 
Naravno, nastupaš navijački, a sa takvim stavovima se teško polemiše. Trudim se da stvari ne gledam na taj način, zbog sebe, svoje porodice, punog frižidera. Smatram da važne stvari u životu treba da se gledaju razumno, bez emocija, bez navijanja, u pravom kontekstu, onakve kakve realno jesu . Nisam od onih koji gledaju YouTube influensere i njihove storije. Više sam orijentisan ka ozbiljnim ekonomistima kao na pr Pikety, Toose, Krugman, Branko MIlanović, Setzer, Stiglic, da ne nabrajam sve.
Da pređem na stvar, kao ekonomista smatram da su ekonomija i finansije u srcu moći i države i preduzeća i pojedinca. Izjednačavati rusku kinesku i američku ekonomiju je potpuno neozbiljno. Same cifre govore, valjda ne mora da se to komentariše . Kina i donekle Indija spašavaju Rusiju, da nije njih, ne znam kako bi došla do ovde. Kupujunaftu i gas (Kina pravi velike zalihe nafte za koje niko ne zna šta će joj, ali te zalihe drže cenu nafte), izvoze u Rusiju proizvode koje su pod sankcijama, govori se da će uskoro da počnu da kupuju ruski dug, bez kineske dozvole ne bi ni S Koreja slala svoje ljude i oružje, itd. Ali, pitanje je da li je to besplatno. ja ne verujem u dobre vile. Dešava se da ruski proizvođači vozila i delova, guma, čelika hoće da zatvore tržište za kinesku robu pošto imaju gubitke, ali vlada to ne da.
Kako danas stoje stvari rusija i Kina su u istom bloku, ali nisu ravnopravni. Ne mogu da budu, ako Kina ima GDP 19 000 milijardi, a Rusija 2 000 milijardi.
Dalje, da pomenemo demografiju, Rusija ima 145 miliona od kojih skoro 40 miliona su penzioneri. Izuzetno nepovoljno. i još je u opadanju. Dok su objaviljivali podatke do prošle godine, imali su za 500 - 600 000 manje ljudi godišnje. Za toliko veliku teritoriju treba više ljudi. Rupu popunjavaju centralnoazijske države,, ove godine doći će i Indijci. Ali opet, radna snaga ti je iz drugih država (to ne mora da bude slabost naravno)
Ja neću da kažem da je Rusija slaba, ali više nije super sila, pošto zavisi od drugih. Mogu da se pogledaju brojke SSSR-a kada je bio broj 2 ipa i broj 1. Nije se pitala ni KIna, ni Indija ni bilo ko drugi.

I na kraju, zašto bi to bilo važno. Svi već veruju da je prestrojavanje dava u blokove u toku. Ne bi trebalo kao država da napravimo pogrešan izbor. Mi kao obični građani nemamo uticaja na tu odluku, ali rukovodstvo države ima potrebne informacije, kontakte i znanje (sic!). Samo ne treba da bude navijački, nego da se odabere rešenje koje je najbolje za sve nas.
 
Poslednja izmena:
Čitava tvoja teza se oslanja na pogrešnu pretpostavku da ako je treća po redu zemlja ekonomski slabija od prve dve, onda ona nije velika sila. Unapred sam definisao neke kriterijume za jednu relativno očiglednu definiciju "velike sile", upravo da bi se izbegla upravo ovakva pogrešna povezivanja. U toku je "praktični eksperiment" u Ukrajini koji sasvim precizno i vrlo očigledno pokazuje ko je kakav. Postoje minimalni kriterijumi posle kojih ZA NAS OSTALE nije previše bitno da li je neka velika sila nešto jača ili nešto slabija od druge. U slučaju direktnog i otvorenog sukoba velikih, čitava Zemlje će se pre pretvoriu nuklearnu pustinju pre nego što postane bitno ko je od njih malo jači prema nekom GDP pokazatelju. Bitne su tu i mnoge druge stvari, i neke od njih sam već pobrojao.

Što se tiče našeg opredeljivanja, kažeš da je jasno razumevanje pravog odnosa snaga velikih sila bitno da kao država ne "napravimo pogrešan izbor." Nije li tu ZA NAS nešto malo bitnije kakav ko (od velikih sila) ima odnos prema nama i našim interesima, od činjenice čiji je GDP za xx % veći? Mada je i to po meni uglavnom irelevano jer bi trebalo da budemo neutralni, a ne vazali najjačeg samo zato što je trenutno najjači. Po čemu ta njegova snaga znači da ćemo i mi od toga imati najviše, ili bilo kakve, koristi? To se ionako brzo i stalno menja, jer se menja i ono što je raznim trenucima važno, a razne velike države imaju različite kombinacije snaga i slabosti.
 
Prema mark hartlingu snagu jedne države definišu:
Ekonomska snaga
Diplomatija
Vojna snaga
Obaveštajne službe
Kontrola informacija (propaganda)

Mik rajan dodaje još jednu komponentu - želja da se bude velika sila i volja da se istrpe posledice toga. Misli se na prebacivanje resursa sa kvaliteta života na naoružanje i sve drugo što je potrebno ( japan je primer odsustva te želje).
Sve komponente moraju da budu jake.

Velike zemlje grade alijanse tako što nekima nude benefite a druge jednostavno nateraju (čuvena šargarepa i štap)

Što se tiče neutralnosti voleo bih da mogu da živim u tvom ružičastom balonu lepih želja.

Da pojasnim jednu stvar- neka je rusija treća sila. Ali nije RAVNOPRAVNA sa prve dve. I to pravi razliku.
 
Poslednja izmena:
Podsećanja radi: Lukašenko, FSB i Rusija terali migrante da prelaze granicu između Belorusije i Poljske 2021 god:

Belarus–European Union border crisis
...Исто као што их је Србија терала на Мађарску као део злочиначког агресорског хибридног рата против Мађарске. А Мађари, гле бу*але, уместо да позатварају скоро све границе према Србији, уведу им санкције укључујући и оне које саботирају сопствену привреду, и још натерају друге стране ЕУ да ураде исто, они предузму неке самосталне потезе уперене искључиво и само на мигранте, а ка тој према њима агрсорској Србији, из која је носилац ултимативног зла према Мађарској и целој ЕУ чак улажу милијарде да појачају саобраћајне везе, доводећи у опасност целу ЕУ...

Мигранти ка ЕУ су као вода, улазе у ЕУ тамо где је мекше, или где је лоша хидроизолација. Ако бисмо се држали закона "као пијан плота", и здраве логике, свака држава има право да пусти страног држављанина који је легално ушао, и није нарушио закон те земље да оде даље. Да ли ће бити примљен од стране треће земље, то је питање треће земље. За разлику од Србије, Пољска и Белорусија су имале врло квалитетан уговор о границама, који су обе стране раније строго поштовале. Прва је пољска још на почетку Ковид 19 почела да крши уговор. Ако Пољска очекује да се уговор унапреди у складу са новим проблемом (мигрантска криза), тада мора прво да поштује стари уговор, како га је поштовала до Ковида.
Što da ne, kaže Karlo da je odlično za život.
Главне правце економске миграције не одређује тренутна економија неке државе, него континуитет економских, политичких и културних односа. Тако је из бившег СССР осим прибалтике, најјачи ток емиграције ка Русији. Из Белорусије, у Русију, па пар места празних, па Пољску па још неколико места празних... Срби имају са Аустријанцима, Немцима и Северном Америком. Емиграција Срба у Русију је подкултура везана највише за грађевинарство. Из Суринама у Холандију. У Холандији су опет баш Мароканци апсолутна већина Арапа. Ка Француској иду житељи њихових бивших колонија... Мало је авантуриста који иду ван тих неких својих традиционалних токова.

Белорусија је егзотика за највећи део света, али ипак постоје две држава одакле је врло бројна имиграција у Белорусију, а то су Украјина и Летонија. Постоји и из Русије, али најчешће везано за личне односе (брак, добри услови за руског пензионера...). Занимљив феномен је, оде Белорускиња на море у Египат, а одатле доведе себи мужа Египћана. Знам доста таквих.
 
Delim uverenje onih koji tvrde da je usmeravanje i organizacija zbivanja na svetskoj pozornici čvrsto u rukama oligarha tj. njihovih udruženja, koje logikom konrektnih dejstvovanja apstrahuju granice država i prevaziđena ustrojstva političkih pripadanja. Jasan primer je podizanje ulaganja u naoružanje, koje se nameće ili podstiče regionalno, onako kako se formiraju frontovi ka zamišljenim ili stvarnim neprijateljima; razlika je tu samo kao stilska figura, pošto je propaganda, već po običaju, odradila svoj deo posla. Eto, od stručnjaka dobijamo potvrdu da je i vrednost 'srednjih sila' itekako bitna, kada se radi o kolektivnim naporima, koji u zbiru idu ka ishodu poznatom kao svetski rat.
George Monbiot to objašnjava na detaljaniji način: How Oligarchs Took Over The World

The role of Japan and the Philippines in resisting a Chinese blockade of Taiwan

Strategic geography, resupply corridors, and maritime access underscore Manila and Tokyo’s ability to assist Taiwan.

"Countries are doing more to prepare for a loss of confidence in the US ability to service its commitments in the region. It’s not principally about the will or commitment of the US leadership; it’s more based on concern about the capacity of the US to present military on a scale and a technological level which could match China or match whatever kind of problems they might have with China, Korea, Russia, either in combination or separately.

That’s another trend, which is that countries are getting ready to provide more for themselves by themselves or with other middle powers like we have with the GCAP program with the UK, Japan, and Italy."
...

The summary of the ReArm Europe Plan/Readiness 2030

Priority Areas for Development

The plan identifies seven critical capability areas where gaps need to be addressed:
  1. Air and missile defence - developing integrated, multi-layered systems against the full spectrum of air threats.
  2. Artillery systems - advanced fire systems for precise, long-range attacks against land targets.
  3. Ammunition and missiles - building strategic stockpiles and enhancing production capacity.
  4. Drones and counter - drone systems — unmanned systems and technologies to enhance surveillance and operational capabilities.
  5. Military mobility - enhancing infrastructure to facilitate rapid movement of troops and equipment across the EU.
  6. Artificial intelligence, quantum computing, cyber security, and electronic warfare - developing advanced technologies for defence applications.
  7. Strategic enablers and critical infrastructure protection - including strategic airlift capabilities, secure communications, and infrastructure protection.

Germany’s rearmament upends Europe’s power balance

“Everywhere I go in the world, from the Baltics to Asia, people are asking Germany to take on more responsibility,” said Christoph Schmid, a German Social Democratic lawmaker on the Bundestag’s defense committee. “The expectation is that Germany will finally step up and match its economic weight with defense power.” responsibility,” said Christoph Schmid, a German Social Democratic lawmaker on the Bundestag’s defense committee. “The expectation is that Germany will finally step up and match its economic weight with defense power.”
 
Poslednja izmena:
Čitava tvoja teza se oslanja na pogrešnu pretpostavku da ako je treća po redu zemlja ekonomski slabija od prve dve, onda ona nije velika sila. Unapred sam definisao neke kriterijume za jednu relativno očiglednu definiciju "velike sile", upravo da bi se izbegla upravo ovakva pogrešna povezivanja. U toku je "praktični eksperiment" u Ukrajini koji sasvim precizno i vrlo očigledno pokazuje ko je kakav. Postoje minimalni kriterijumi posle kojih ZA NAS OSTALE nije previše bitno da li je neka velika sila nešto jača ili nešto slabija od druge. U slučaju direktnog i otvorenog sukoba velikih, čitava Zemlje će se pre pretvoriu nuklearnu pustinju pre nego što postane bitno ko je od njih malo jači prema nekom GDP pokazatelju. Bitne su tu i mnoge druge stvari, i neke od njih sam već pobrojao.

Što se tiče našeg opredeljivanja, kažeš da je jasno razumevanje pravog odnosa snaga velikih sila bitno da kao država ne "napravimo pogrešan izbor." Nije li tu ZA NAS nešto malo bitnije kakav ko (od velikih sila) ima odnos prema nama i našim interesima, od činjenice čiji je GDP za xx % veći? Mada je i to po meni uglavnom irelevano jer bi trebalo da budemo neutralni, a ne vazali najjačeg samo zato što je trenutno najjači. Po čemu ta njegova snaga znači da ćemo i mi od toga imati najviše, ili bilo kakve, koristi? To se ionako brzo i stalno menja, jer se menja i ono što je raznim trenucima važno, a razne velike države imaju različite kombinacije snaga i slabosti.
ti na ovo gledaš kao dečak od 15 godina pa ti samim tim i deluje kul i smisleno, preporučujem manje interneta
 

The EU’s new censorship machine The Democracy Shield will police speech

As one EU diplomat recently put it, in truly Orwellian fashion: “Freedom of speech remains for everyone. At the same time, however, citizens must be free from interference.” But who decides what constitutes “interference”? Who determines what is “true” and what is “fake”? The same institutions and corporate media outlets that have repeatedly engaged in fearmongering and disinformation themselves. Just a few weeks ago, Ursula von der Leyen claimed that the GPS system on her plane had been jammed by Russia — an allegation quickly debunked by analysts. Meanwhile, the BBC, often held up as a paragon of journalistic integrity, was recently caught editing footage of a Donald Trump speech to make it appear more extreme.

Democracy shield: Defense or distraction?

For the Commission, democratic dysfunction is largely attributed to manipulation of the information space – primarily through digital platforms. While acknowledging domestic sources, the political narrative especially in von der Leyen’s set-piece speeches has placed hostile, authoritarian governments centre-stage. With the war raging in Ukraine, this has produced a creeping securitisation of pro-democracy policies.


G53zpQmWwAAWoi1.jpg
 
2018е сам био у Каљинграду и као да сам се вратио у Србију 95е. Најдепресивније место у ком сам био у животу без икаквог показатеља прогреса, без и једног крана, реконструкције било чега. А данас:


Невероватан прогрес за само 7 година. Посебно ми се свиђа што добрим делом враћају архитектуру пруске и готичке архитектуре и обнављају пруске споменике.
 
Američki Financial Times ima veliki analitički članak o stanju Nemačke industrije.

Can anything halt the decline of German industry?
Europe’s manufacturing champion is in free fall. Economists are suggesting radical steps to save what is left


Ovaj članak u Američkom Financial Times-u o propadanju Nemačke industrije je izgleda podstakao i mnoge druge da napišu nešto o tome. Pošto su uspeli da budu prilično sažeti i jasni, a slična priča važi za ostatk Evrope, evo čitavog članka o istoj temi Britanskog "Telegraph online" (nema veze sa Daily Telegraph).


DeIndustrialisation of Germany: A Self Inflicted Wound

by Jaffa Levy · Published November 13, 2025 · Updated November 13, 2025
Telegraph Online > World > Europe > DeIndustrialisation of Germany: A Self Inflicted Wound

Germany’s Industrial Collapse: A Crisis Germany Built With Its Own Hands

Germany’s industrial crisis is self-inflicted. It closed nuclear power stations, severed its supply of cheap Russian gas, and allowed the United States to ‘end’ Nord Stream II leaving itself dependent on LNG priced four to five times higher. High energy costs killed German industry. Everything else is downstream of that.

Germany’s current industrial collapse is not an accident of history. It is the product of choices deliberate, repeated, ideologically varnished choices — that dismantled the country’s competitive foundations. The same political class that preached moral clarity now presides over a slow motion economic disintegration born entirely of its own policymaking.

Self-Inflicted Energy Suicide

For decades, Germany’s industrial strength depended on a simple truth: cheap, stable Russian pipeline gas fed a high-value engineering and manufacturing ecosystem. It powered chemicals, metals, machine tools, autos the entire Mittelstand universe. That gas was the hidden subsidy behind “German efficiency”.

Germany destroyed that advantage with astonishing speed. Nuclear power was closed. Baseload was sacrificed in favour of intermittent ideology. Then Berlin embraced Washington’s sanctions strategy, assuming that Russia would be broken while Europe escaped unscathed. The outcome was the opposite: Russia re-routed energy; Germany absorbed the shock.

When Nord Stream II was politically throttled — and Nord Stream itself was physically removed Germany’s energy lifeline was severed forever. Replacing pipeline gas with American LNG at four to five times the cost is not a transition. It is industrial euthanasia.

A High-Cost Nation in a Low-Cost World

Germany now tries to compete globally with the highest industrial electricity prices in Europe, rigid labour laws, short annual working hours, soaring non-wage labour costs, slow approvals, and a welfare state expanding faster than its tax base. The numbers tell the story. A full-time German worker logs roughly 1,300 hours a year — one of the lowest levels among advanced industrial economies.

This cost architecture was only sustainable when subsidised by cheap Russian energy. Once the subsidy vanished, the model collapsed. Germany kept the costs of a hyper-productive system after the productivity disappeared.

How German Corporates Helped China Replace Them

Germany did not merely face foreign competition. It exported its own competitive advantage. For twenty years, core industrial processes — chemical, engineering, automotive, machine-tool expertise were offshored to China in the belief that Germany could retain “innovation” while China handled production. This was a catastrophic miscalculation.

Once production moves, the learning cycle moves with it. China absorbed the know-how, scaled it, and then sold it back into the global system at prices Germany cannot match. Germany now runs a trade deficit in capital goods with China — a reversal that would have been unthinkable in 2008.

The Auto Industry’s Delayed Awakening

Germany’s auto giants did not stumble into the electric era. They dismissed it. Executives spent years calling EVs unprofitable, marginal, or dependent on subsidies. While German managers defended the past, Tesla scaled production and China built the world’s most advanced EV supply chain.

By the time German firms were forced to pivot, they were years behind and saddled with energy costs their competitors did not face. The result: shrinking export share, collapsing margins, and a workforce built for combustion engines in a world moving beyond them.

The European Model Has Stopped Working

Germany is not an isolated failure. It is simply the first major European state to hit the wall. Western Europe tried to run a high-cost welfare model while outsourcing production, importing energy, expanding bureaucracy, shrinking working hours, and moralising away strategic reality.

The result is predictable: slow growth, deindustrialisation, welfare dependency, demographic stagnation, and geopolitical subordination. Germany is the canary. The rest of Western Europe is in the same mine.

The Lesson

If you remove your energy base, export your know-how, overprice your labour, and moralise your strategy, you do not get prosperity. You get Germany 2025: a nation discovering that industrial civilisation cannot run on good intentions, imported LNG, and political sanctimony.

Germany did not lose its economy. It dismantled it. And now the bill has arrived.

 
Američki Financial Times ima veliki analitički članak o stanju Nemačke industrije.

Can anything halt the decline of German industry?
Europe’s manufacturing champion is in free fall. Economists are suggesting radical steps to save what is left


Analiza istog članka, ali sa dodatkom objašnjenja koja se teško mogu pročitati u Evropskim medijima. Pitanje osnovnog razloga zbog koga je sve to počelo da se dešava u ovako akutnom obliku veliki Zapadni mediji striktno i nadaleko zaobilaze, nudeći sve druge razloge umesto glavnog. Jeste kriva i Kina, ali ne samo ona. I dalje, kancelar Merc pokušava da kompenzuje gubitak industrijske baze razvojem vojne industrije. Na nesreću to radi u vreme kad nema dovoljno para, zadužujući se. Problem je što se pare dobijene zaduživanjem ne investiraju u prozvodne kapacitete i razvoj konzumerske robe, što stvara nove pare da se vrati dug, jer je vojna industrija trošak, potrošnja. Ona ne zarađuje sem kad je zemlja veliki izvoznik oružija, što Nemačka nikako ne može postići u konkurenciji niza velikih prozvođača. Plus što vojna proizvodnja čini procentualni mali deo industrije, pa čak i kad bi bila profitabilna (što ne može biti ako je za sopstvenu vojsku ili Ukrajinu), ali i kad bi bila, ti dobici ni izdaleka ne mogu pokriti gubitke ostatka industrije (samo proizvodnja igračaka zapošljava više Nemačkih radnika nego vojna industrija). A onda je još povećao redovnu pomoć (poklon) Ukrajini sa 8 milijardi na 11. U ostatku Evrope je slična priča. Jedino rešenje koje zapadni mediji nude, protekcionističke mere, tj carine, ni teorijski ne mogu da funkcionišu ako zemlja koja se njima šiti nema sopstveno i veliko unutrašnje tržište. Jer je očigledno, da bi se na granici nešto MOGLO štititi, prvo mora postojati veliko i relativno samodovoljno unutar zemlje, nešto što se tim carinama MOŽE šititi a da preterano ne zavisi od inostranstva. Inače oni pogođeni carinama prosto uvedu kontra-carine. A Nemačka je tradicionalno veoma zavisila od izvoza. Tak da sve to prosto ne može da vodi bilo kakvoj vrsti uspeha, pa čak ni održivosti takvog pristupa.

 
Poslednja izmena:
Vrh