Pa zapravo nije tako kako veliš. To što je Kraljevina Jugoslavija potpisala pristupanje trojnok paktu bio je očajnički pokušaj očuvanja neutralnosti i same zemlje jer je podrazumevao da Jugoslavija neće vojno pomagati u sukobima, Hitler he neće koristiti za transport trupa, čak bi bila nagrađena izlaskom na more. Naravno bilo je tu brdo dodatnih okolnosti koje su uticale kao kad ti neko prisloni pištolj na čelo, kao recimo gomila nemačke vojske u Bugarskoj a svi "saveznici" daleko, gledaju naravno sopstvene guzice. I u toj situaciji to je ličilo kao najmanje loše rešenje. Da ne pričam da su naši tadašnji političar živeli u iluziji da će moći da očuvaju i dalje dobre odnose sa Britanijom i ostalim saveznicima. Verovali ljudi u neutralnost. Onda su Britanci sve to raz***ali što je dalje uzrokovalo bombardovanje Beograda, kasnjje dolazak komunista na vlast itd.
To ti je primer pokušaja održavanja ravnoteže i neutralnosti koji nije uspeo jer je očito tas previše otišao na jednu stranu ali i zato što tadašnja država nije bila vojno jaka sila, nije očigledno imala ni dovoljno jaku unutrašnju zaštitu čim su britanci uspeli da organizuju ogromni prevrat, easne unutrasnje sukobe usled neprirodne unije zemalja itd.
Kaži mi konkretno kako bi ti u današnjem okruženju Srbije i rasporeda svetskih sila pokušao da održiš poziciju neutralnosti?
To je pogrešno predstavljanje prave prirode našeg pristupanja Trojnom paktu. Naravno da se Cvetković iz sve snage trudio da to predstavi kao više simboličan čin, "fomalizam" i "skoro neutralnost" bez stvarnih obaveza. Ali čak je i on morao da kaže:
"Ali, ostaje gest prilaska Paktu, čisto formalni akt potpisa, koji je davao našoj zemlji spoljnu etiketu “pripadnika“ Osovini, koji mi je bio odvratan i koji me je mučio. Na žalost, gest je bio neizbežan."
U stvarnosti je međutim pakt predviđao ekonomsku pomoć Jugoslavije Nemačkim ratnim naporima, snabdevanje pšenicom, hranom, industrijskim i vojnim proizvodima i svime što Nemačkoj za rat treba, a mi možemo da isporučimo. Šta misliš kako bi to shvatila druga zaraćena strana? Takođe, to da nema prolaska Nemačkih trupa kroz Jugoslaviju je takođe u suštini retorički trik, tj u praksi netačno. Ono što je ustvari potpisano je da nema prolaska Nemačkih trupa "bez saglasnosti Jugoslovenske vlade", što bi u sred rata, u uobičajenoj ratnoj praksi, Nemci uvek dobili bez protivljenja naše vlade. Ne misliš valjda da bi takva vojska stalno naokolo zaobilazila svog saveznika, ogromnu Jugoslaviju, u sred Evrope, da bi recimo došla do Grčke i do fronta? To je apsurdno i pomisliti. Jer em bi u ekonomskom smislu bili sastavni deo Nemačke ratne mašine, em bi Jugoslavija bila puna Nemačke armije, pa je "saglasnost naše vlade" čista formalnost, kao što je bilo i u svim drugim Evropskim zemljama koje su bile u okviru Nemačkog širenja, i takođe imale potpisane ugovore sa njima. Vremenom bi ugroženost Nemaca na frontovima rasla, pa bi bili još manje raspoloženi za neka izvoljevanja neke države koja je puna njihove vojske i ne može da kaže "ne". Na kraju bi prosto preuzeli i formalno upravljanje državom, kao u savezničkoj Italiji, i u drugim severnjačkim zemljama.
Pri svemu tome Amerikaci bi iz vazduha sravnili sa zemljom dobar deo Jugoslavije. I ovako su to donekle uradili sa Beogradom, a onako bi mi više ličili na Drezden posle rata. Onda bi posle rata bilo i teritorijalnih ustupaka saveznicima, kao u ratu poražena strana. Pa zatim, onda na kraju rata ne bilo jake i dobro obučene partizanske vojske koja je odmah posle toga, kao JNA, odbranila Jugoslaviju od Staljina. Da nije bilo te vojne sile, mi bi bili deo Varšavskog pakta, i cela istorija bi bila drugačija. Jugoslavije je zahvaljujući tome decenijama po razvijenosti i slobodama bila "Amerika" za ljude u SSSR-u i Varšavskom paktu.
Da smo ostali u trojom paktu, desilo bi se sve to. Pošto nismo, u ratovanju i odmazdama smo izgubili čitave generacije ljudi. Zemlja je opet razorena. Etnička slika je promenjena i na Kosovu i U Hrvatskoj i u Bosni, što i sada ima TRAJNE posledice. Demografski smo ugoženi. Itd, itd.
Iz ovoga je jasno da se svrstavanje UVEK SKUPO PLAĆA. Na drugi način ili u drugo vreme, ali račun za učestvovanje u tuđim sukobima se uvek na kraju ispostavi i bude jezivo veliki, ma koju sukobljenu stranu izabrali. Jedina nada je biti strogo neutralan. I jedino što sam čuo protiv takve politike je "da je to teško". Pa naravno da je teško i da treba vrdati i u nijansama se prilagođavati trenutnim okolnostima. Ali tome služe političari. Za to se godinama školuju, za to primaju platu, i imaju sve privilegije. To im je posao. Jeste teško, ali je sve drugo drastično gore.
Sve što je Ukrajina trebala da uradi je da ne prizna Majdanski puč Britanaca i Amerikanaca u sopstvenoj zemlji. Pogotovo što su oni sami na prethodnim izborima izabrali da budu neutralni. Da narod bude dovoljno politički svestan da se nalazi između dve velike sile, Rusije i Zapada, koje imaju svoje egzistencijalne interese, da izađe na ulice i vrati legalno izabranog predsednika. Imali su ogromnu državu, puno ljudi, ogromna prirodna bogatsva i veoma industrijski razvijeni istok zemlje. Da su ostali neutralni, tesno bi sarađivali i sa Evropskom Unijom i sa Rusijom, brzo postali član EU jer Rusi nisu imali ništa protiv toga sve dok nisu u NATO-u, pa bi sada sa Nemcima i Francuzima bukvalno upravljali sa celom EU kao jedna od svega tri najjače zemlje u EU. A evo koja je sada cena svrstavanja. Pitanje je da li i postojati kao nezavisna država. Slično je sa našim pridruživanjem Trojnom paktu koje bilo jasno biranje strane, i ODMAH je izazvalo reakciju drugog sukobljenog bloka.
Na razumem zato je tako teško shvatiti da su prednosti svrstavanja uvek prividne i privremene, da se na duže staze ovo UVEK dešava kad god postajete deo tuđih sukoba? Šta mi imamo sa time? Zašto da učestvujemo u agresijama jednih protiv drugih kad možemo sarađivati sa celim svetiom? Zašto naše opozicione partije to ne razumeju? Izgubiće izbore delom i zbog toga. Bili smo nesvrstani. I sada bi nam prostrli crveni tepih da se vratimo i ponovo preuzmemo maltene vodeću ulogu među Nesvrstanima, ili kako se god budu zvali ubuduće,
kao jedini iz stare Evrope i jedan od osnivača, u jednoj takvoj idejnoj, virtuelnoj zajednici država.