Šta je novo?

Svemirska istraživanja

Predivno! Ovo je najbolji video lansiranja i spuštanja rakete Falcon Heavy koji sam do sada video. Čovek je napisao sopstveni softver za elektronsko praćenje trajektorije rakete koji zatim direktno upravlja posebom kamerom sa ogromnim objektivom. Tako je uspeo da u jednom neprekidnom kadru snimi kompletan let od lansiranja do supštanja bustera, a da ni jednom ne ispadne iz vidokruga kamere za više od par sekundi.

On Sunday 1/15/23 at 5:56 pm local time, a SpaceX Falcon Heavy launched a mission for the Space Force, USSF-67. I was able to track one of the boosters from launch at LC-39A to landing at LZ-1. This was filmed with an 11" Celestron NexStar GPS using a Blackmagic Pocket Cinema 4K camera at an effective equivalent focal length of 5.6 meters.

This used a new, experimental version of my RocketTraker software, adaptively looking through the trajectory prediction published by FlightClub.io and seeking the closest point in the trajectory file based on the rocket's observed position and time. This allowed for greater tolerance of deviations from the expected timing of the booster landing and allowed me to follow it all the way down. This new version of RocketTraker will be published soon on my community page exclusively for channel members!

Ovo je bilo jedno od onih lansiranja koja su posebno spektakularna za posmatranje zato što se lansira neposredno posle zalaska Sunca. Na taj način, raketa polazi u sumrak, samo da bi je ubrzo ponovo obasjalo Sunce koje na tim visinama još nije zašlo. Ako je nebo vedro, to znači da je dobro osvetljena i zato vidljiva čak i kad je veoma visoko, pa se veoma dugo može pratiti dok ulazi gornje slojeve atmosfere. Još jedan vizuelno spektakularni efekat je posledica činjenice da je u donjim slojevima atmosfere vazušni pritisak veliki, pa on zbog bočnog pritiska na izduvne gasove sabija vatreni mlaz iz motora u tanak, dugačak i oštro definisan mlaz vatre. Međutim kako atmosfera sa povećanjm visine postepeno nestaje, taj efekat sabijanja je sve manji, pa se izduvni gasovi raketnih motora polako šire u treperavi vatreni konus koji je sve veći i veći. Tako bukvalno svojim očima, sa Zemlje, možete viditi i pratiti postepeno nestajanje vazduha, onako kako raketa polako napušta ovu tanku vazdušnu oazu oko planete.

Pogledajte njegov snimak od početka do kraja (4K).

 
Poslednja izmena:
Nacionalni park Mars

e3-pia25733-curiosity-views-gediz-valles-2000.jpg


 
Šta predstavlja crvena linija?

Normala na ravan ekliptike ili osa ekliptike (naravno, na slici je sve ucrtano samo približno, pošto su to u projekciji na ravan senzor foto aparata ustvari krive linije, a ni planete nisu baš u ravni ekliptike). Zajedno sa njom se koristi kao osnova ekliptičkog koordinatnog sistema koji se koristi za definisanje pozicija nebeskih tela. Osa rotacije Zemlje je nagnuta 23.4° u odnosu na tu liniju, pa zbog precesije polako rotira oko te linije.

"The ecliptic forms one of the two fundamental planes used as reference for positions on the celestial sphere, the other being the celestial equator. Perpendicular to the ecliptic are the ecliptic poles, the north ecliptic pole being the pole north of the equator. Of the two fundamental planes, the ecliptic is closer to unmoving against the background stars, its motion due to planetary precession being roughly 1/100 that of the celestial equator."

Pošto se manje pomera, ravan ekliptike i njena osa su korisniji za definisanje osnova koordinatnog sistema od "nebeskog ekvatora" tj projekcije Zemljinog ekvatora na nebesku sferu.

Pomislio sam da bi bilo zanimljivo Beograd i tvrđavu kao najtrajniji objekt u njemu povezati sa nečim što je praktično večno i referenca za sve ostalo. "Beograd je svet", divan stari slogan sa demonstracija, sada maltene bukvalno. Ali tako da istu vezu svako može ponovo da uspostavi sam, dok se šeta po gradu, bez ikakvih pomagala. Planete su među najsjajnijim objektima na nebu, vide se čak i u Beogradu. Pa pošto su u ravni ekliptike, dovoljno je pogledati u nebo, povući liniju koja ih spaja, pa da znate i gde su u svetlima velegrada izgubljene zvezde Mlečnog Puta, i kuda je otišlo Sunce kad od njega ostane samo malo crvenog neba na zapadu, i kojom se putanjom Zemlja kreće oko njega. Sve je na toj jednoj liniji ekliptike na nebu. Pa ko je pronađe, zajedno sa njenom osom oko koje se vrti sve planete, pa i Zemlja, uvek ima i neku vrstu simbolične ali sigurne mentalne referentne "ose" dok zajedno sa planetama putuje kroz prazninu Svemira. To je takođe veza sa nečim što je trajno, i to jedna koja se uvek može videti svojim očima, za razliku od raznih apstrakcija druge vrste smišljenih za istu svrhu.

Earths_orbit_and_ecliptic.PNG


A što se tiče Mlečnog Puta i našeg putovanja kroz Svemir, evo ga ovde

VIipS.jpg


DxYk1.jpg
 
Poslednja izmena:
Hvala.

Mada sad vidim da sam napisao "Sve je na toj jednoj liniji ekliptike na nebu." Mislio sam na "sve" u našem Sunčevom sistemu, planete i razna manja nebeska tela (naravno, približno). Kao što se vidi sa gornje slike ravan naše galaksije, Mlečnog Puta, nije u ravni ekliptike već je nagunta u odnosu na nju za 60,2° Ona je i za to referenca, ali to nije ista ravan.
 
Мени је сан да видим уживо Млечни пут - онако како је приказан на илустрацијама, филмовима, свемирским фотографијама. Нисам обдарен изузетним видом, те и поред бројних егзотичних путовања на места далека од светлосног загађења, скромног познавања ноћног неба, и велике жеље, за сада нисам успео у тој својој намери. Најбољи резултат сам остварио упо' доба ноћи, у сред јужног Баната, пре коју годину, али и даље чезнем за правом ствари.
 
Moj najbolji doživljaj noćnog neba i zvezda je bio jedne godine kad sam rešio da odem u Egipat i vidim piramide, Dolinu kraljeva, Nil i ostale lepote starog Egipta. Tako smo jednom noću putovali kroz pustinju do nekog udaljenog mesta u ne baš previše ispravnom i novom autobusu. Odjednom vozač staje u sred pustinje i kaže da "mora da odmori motor". Izlazim napolje da malo protegnem noge i da odem malo dalje od asvalta da mi tabani osete pravu, duboku pustinju. I sad, zamislite taj prizor:

Meseca nema, drugog saobraćaja nema, a put na jednom tako pustom mestu naravno nije osvetljen. Jedno pedesetak metara dalje, odjednom vas proguta skoro totalni mrak. Savršeno ravan horizont u svim pravcima. Apsolutno nigde ničega. Jedino svetlo na čitavom kružnom i kao tepsija ravnom horizontu su daleka i bleda noćna svetla iz kabine autobusa. Da nema njega ne bi ste imali baš nikakav orjentir, ništa, kao da ste u rupi, u praznini. Ali kad autobusu okrenete leđa i kad vam se oči priviknu na mrak, pojavljuje se nešto što je prosto nemoguće opisati, kao neka vrsta tihe vizuelne eksplozije u glavi ... u savršeno čistom vazduhu, jer je najbliži grad desetinana kilometara daleko, bez biljaka, bez životinja ili bilo čega što u vazduhu ostavlja trag, u savršenom mraku i savršenoj tišini, odjednom, milioni i milioni zvezda svih boja i intenziteta. Ne poneka zvezda tu i tamo, nego kao gusto tkanje, nešto kao skoro opipljiva i gusta masa svetlosti koja se u trakama valja preko nebeskog svoda. Jednostavno je veličanstveno, bukvalno vas zamrzne na mestu, ako ste jedan od nasrećnika iz grada koji nikada nisu videli zvezde onako kako one stvarno izgledaju. Moj slučaj, očigledno, bar do tada. To je nešto što se ne može opisati, mora se doživeti.

adhy5r4a06051.jpg


Mlečni put slikan iz pustinje Atakama u Čileu.
 
Moj najbolji doživljaj noćnog neba i zvezda je bio jedne godine kad sam rešio da odem u Egipat....Moj slučaj, očigledno, bar do tada. To je nešto što se ne može opisati, mora se doživeti.

Isti slučaj, noć u pustinji u egiptu 2008-me, aposlutno fenomenalan osećaj i tek sam tada skapirao zašto su stari narodi bili fascinirani zvezdama i noćnim nebom...
 
Aj što su bili fascinirani, nego su beležili ono što vide i bili u stanju da precizno odrede neke stvari.

Recimo gledaš i shvatiš da se neke tačkice pomeraju u odnosu na većinu drugih. Pa onda pratiš njihovo kretanje na noćnom nebu i uhvatiš neko pravilo. Ili gledaš Mesec pa posle godina i godina beleženja uspeš da precizno odrediš datume pomračenja Sunca i Meseca.

ili recimo uzmeš podatke koje je neko beležio godinama i uspeš da odrediš precizno trajanje kalendarske godine. sa greškom tek negde na 3 decimali...
 
I ne samo da su uspeli da precizno predvide kretanje planeta, nego su pri tome u određenom smislu imali i teži zadatak od nas danas. Pošto je dugo vremena izgledalo savršeno očigledno da se SVI objekti na nebu (sem možda jednog) vrte oko Zemlje, koja je jedina od svih njih nepomična i u središtu čitavog tog kretanja, pojavio se ne mali problem kako objasniti i zatim predvideti kretanje planeta sa njihovim krajnje čudnim putanjama. Prvo malo idu napred, pa onda malo nazad. A pri tome bi nebo koje je zbog fascinatne lepote i ljudima skoro biološki programirane privlačnosti, kao logično stanište mnogih bogova, trebalo da bude odraz nekog savršenstva, uz pretpostavku da je mozak smrtnika uopšte stanju da ga shvati. Recimo ovo su pozicije Marsa.

mars_2020-21.png


I šta sad? Kako objasniti ovaku neodlučnost i krivudanje?

Pa, na kraju je ispalo da ni to nije bio preveliki problem. Krug je savršen geometrijski oblik, pa se "eureka" moment pojavio kad je shvaćeno da DVA kruga sa izmeštenim centrima lepo objašnjavaju (skoro) sve.

model-universe-equant-bodies-Earth-Sun-Ptolemy.jpg


In Ptolemy's geocentric model of the universe, the Sun, the Moon, and each planet orbit a stationary Earth. For the Greeks, heavenly bodies must move in the most perfect possible fashion—hence, in perfect circles. In order to retain such motion and still explain the erratic apparent paths of the bodies, Ptolemy shifted the centre of each body's orbit (deferent) from Earth—accounting for the body's apogee and perigee—and added a second orbital motion (epicycle) to explain retrograde motion. The equant is the point from which each body sweeps out equal angles along the deferent in equal times. The centre of the deferent is midway between the equant and Earth.

Ovo je skoro genijalno rešenje. Naravno, danas znamo zašto ipak nije tako (i zašto treba biti veoma sumnjičav prema polaznim, implicitnim aksiomatskim pretpostavkama ma koliko izgledale "očigledne"). Ali količina truda koja je uložena u ovo, decenije, stoleća i čak milenijumi beleženja podataka (recimo sveštenici u starom Egiptu), i prefinjenost razmišljanja je svejedno fascinantna. Sigurno se zna da su Egipatski sveštenici još u trećem milenijumu pre nove ere imali podatke o kretanju "zvezda", a možda i u petom milenijumu.

Na kraju se ispostavilo da razlog zašto planete ponekad "idu unazad" nije neki kompleksni filozofski izraz "tamnih i retrogradnih strana univerzuma", nego nešto drugo. Tj činjenica da se i Zemlja pomera, isto kao i planeta koja se posmatra, pa je prividno kretanje planeta rezulatat složenog slaganja dva kretanja, a ne opis jednog. Tako pogrešan model daje skoro tačne rezultate zato što je Ptolomej ustvari bio na dobrom tragu, jer i u njegovom modelu postoji slaganje DVA kretanja (dva kruga), a ne jednog, pa ZATO daje prilično dobra predviđanja. Nažalost, ipak, ni mi ni Zemlja nismo toliko važni i "centralni" koliko smo u početku savremene civilizacije mislili da jesmo. Još stariji narodi su činjenicu da smo manje važan deo prirode, neko bez koga se može, ko lako može da ne dočeka proleće i povratak Sunca, ipak mnogo bolje razumeli. Korisno je povremeno se potsetiti toga, pogotovo sad.

retrogrademotion.gif
 
Poslednja izmena:
Bilo je vrlo zanimljivo uklapati kretanje planeta sa "aksiomom" da se sve vrti oko Zemlje. Modeli su postali previše komplikovani, ali jbg, aj ti reci da Zemlja nije u centru.

ALi, eto, dobismo zato retrogradni Merkur i Mars pa novine mogu da se pune člancima.
 
Delovi Sunca nam dolaze u posetu ...

Putnički avion u letu iznad Severnog mora napravio krug u vazduhu da bi putnici sa obe strane aviona mogli da vide fantastičnu predstavu aurore borealis.

FqAI_IPXgAMrHhB

FqAfqDNWYAMv0jW

FqAfqDLXwAINucu

FqAfqDLX0AInMMY

FqDdgnhXgAE5WK-

FqDdgnoWYAAMIxt

FqDdgnhWcAUPBD3
 
So ... it's like sitting on the doorstep of heaven ... and looking around

So ... it's like sitting on the doorstep of heaven and looking around.jpg


Jedrilica u stratosferi, na 21 kilometar visine.

 
Ovo otkriće ima veliki značaj za naučnu zajednicu jer može pomoći da se objasni kako su dve planete sličnog sastava i veličine – Venera i Zemlja – krenule različitim putevima u svojoj evoluciji.

Postoji toliko faktora koji utiču na evoluciju planete.

Aj samo da nabrojim nekoliko.

  • Udaljenost od zvezde
  • Oblik putanje
  • Nagib rotacije
  • Postojanje neke veće planete koja će da "štiti" od većine asteroida (tako što će ih "privući" na sebe)
  • Geološki sastav od kojeg zavisi postojanje magnetnog polja koje je veoma bitno da štiti od zračenja.
U toj jednačini, najmanja promena nekog parametra mnogo utiče na konačni rezultat (a naročito na postojanje života)
 
U starim fotografijama iz 1991. verovatno otkriven vulkan na Veneri, što bi u slučaju da se potvrdi značilo da je Venera i dalje geološki aktivna, "živa" planeta.

e-pia00104-venus-full-alt-1041.jpg


This annotated, computer-simulated global map of Venus’ surface is assembled from data from NASA’s Magellan and Pioneer Venus Orbiter missions. Maat Mons, the volcano that has exhibited signs of a recent eruption, is within the black square near the planet’s equator.

1-pia00106-maat-mons-1041.jpg


This computer-generated 3D model of Venus’ surface shows the summit of Maat Mons, the volcano that is exhibiting signs of activity. A new study found one of Maat Mons’ vents became enlarged and changed shape over an eight-month period in 1991, indicating an eruptive event occurred.

 
Nisu baš istraživanja ali jesu svemirska
prašćajtje..

 
SpaceX moves Starship to launch site, and liftoff could be just days away

više na linku
 
Posle više godina razvoja SpaceX-ov Starship je najzad spreman za prvi probni let. Ovo će biti događaj međunarodnog značaja i sa svakako globalnom publikom. I za to postoji opravdan razlog. Ako ovaj projekat uspe, to će sasvim bukvalno označiti formalni početak nove svemirske ere, sa početkom komercijalne eksploatacije svemira i nove faze istraživanja, sa putovanjima na Mesec i Mars i maltene svakodnevnim lansiranjima. Čak i NASA ima planove da upravo SpaceX-ov Starship koristi za sletanje nove ekipe astronauta na Mesec. Razlika u odnosu na dosadašnje rakete je mogućnost višestrukog korišćenja istog prvog stepena, što drastično smanjuje troškove podizanja tereta u orbitu, i do sada najveća težina koja u jednom letu može biti prebačena u orbitu. Ovo će po prvi put omogućiti podizanje veoma komplikovanih i zbog toga teških objekata, ili onih koji imaju veliku zapreminu, i to po bitno manjoj ceni. A to je do sada bilo glavno ograničenje koje je posle Apola praktično zaustavilo razvoj čitavih 50 godina. Sve zajedno će biti i izuzetni spektakl:

Videćete ili najveću eksploziju koju ste do sada mogli videti bilo gde, ili najveći uspeh.


FtDQ9BmaUAEpaEx


FtDQ8N9aIAAmTDr
 
Vrh