Ali znaš šta me kopka najviše, više čak i od praćenja šta se dešava po drugim zemljama? Što s jedne strane vidim 1000 razloga zato se treba evakuisati odavde a onda na nedeljnom nivou vidim klipove i tekstove od stranaca da zapada koji su se smestili ovde i koji kažu da im je bolje nego bilo gde drugde.
Naravno, lako je pojednostaviti to sa "pa njima je ovde lepo kad imaju srpske troškove a zapadnjačke zarade i penzije". Ali to nije uvek slučaj. Prvo, nemaju svi uvek zarade izvan. A drugo, neki ljudi koje sam slušao i gledao su govorili i o stvarima koje nemaju veze sa njihovim finansijskim stanjem. Recimo jedan Japanac koji se ovde smestio još 90ih i sa ženom Korejkom drži restoran. On živi skromno i nije imao nikakav povlašćen status ali mu se ovde sviđa način života, sviđaju mu se ljudi, sviđaju mu se gradovi. Isto tako imamo slučajeve zapadnjaka koji kažu da - na stranu pare - ovde se osećaju slobodnije i opuštenije nego kod kuće ili na zapadu. Ne u pogledu posla, nego u pogledu života, u pogledu stvari koje nemaju veze sa njihovim novčanikom. Pre neki dan sam to čuo od neke Francuskinje na TVu.
Onda paralelno sa time vidim sve više nezadovoljstva i straha među ljudima na zapadu, do te mere da mnogi sada žive od plate do plate a us..avaju se da se razbole jer znaju da neće moći da se finansijski povrate od toga. Za to vreme usiljeni multikulturalizam ubija i srozava Evropu.
I tako kad stavim sve za i protiv ostajanje u Srbiji i sve za i protiv odlaska van, uvek je tu negde na sredini. I taman kad prevagnem na jednu stranu, desi se nešto što me vrati u sredinu odnosno u dilemu. Da je bar neko drugo istorijsko doba i vreme, pa da čovek pomisli da može da sačeka jer će biti bolje u svetu, ili pak da može da bude bolje u Srbiji. Ali neće biti bolje, biće čudo i radost ako ne postane još gore. Ceo svet se trenutno nalazi u baš mračnom i teškom vremenu, i uzduž i popreko, i u Srbiji i van Srbije, vidim mnoge ljude koji su vrlo zabrinuti i uplašeni. Jedina gora stvar od trenutnih briga i strahova je što više niko nigde u svetu nema neku nadu i očekivanja da će išta biti osetno bolje. Ima svuda pojedinaca, ali grupno i zbirno gledano, svi narodi sveta se trenutno osećaju pesimistično i uplašeno. To samo dodatno pritiska običnog čoveka i stvara taj očajnički osećaj da više nema ni gde da pobegne, gde da se evakuiše.