Možda bi trebalo razdvojiti suštinu od pripadnosti
nacionalnom folkloru u identitetskom smislu.
Ne bih sad da ulazim u psihološke profile, ali suštinsko posvećivanje veri kod nas ima, čini mi se, veoma malo ili malo. Primer od prošle/pretpr.god: u redu u porti stoji žena koja veće (starije) dete vozi u kolicima (dete je bolesno od cerebralne paralize), niko je ne propušta, majka ulazi da kupi sveću i dete ostavlja u kolicima ispred, niko neće devojčicu ni da pogleda, okreću glavu od nje a nije ih bilo malo, pa je...m vam sve po spisku vrli vernici, pa hoćete li se zaraziti ako je pogledate, ponudite se da je pričuvate tih 2-3', što ste došli, da li ste svesni da se sve računa ako verujete ili vam je samo bitno da ispoštujete paganske običaje i rituale koje sprovodite;
uletim naravno ja nepozvana, trebalo je tako malo da se dete smiri: osmehnuti se tom nevinom detetu, pohvaliti njene šnalice u kosi, repiće koje je majka napravila, lepe cipelice...za to vreme majka je završila i bila zatečena što se bilo ko umešao (vrv je navikla na ponašanje ostalih) i u šoku mi se zahvalila, naravno da sam smatrala da nema potrebe. Inače nisam imala kontakta sa decom koja su obolela od navedenog, da predupredim nagađanja da ostali nisu imali iskustva jer nemam ni ja.
Ako izistinski verujemo, da li se tako i ponašamo? Ne govorim ovde o rigidnom posvećivanju (ko želi i to je ok), redovnim odlascima na službe, ne propuštanju liturgija, ne propuštanju posta na ulju, vodi itd. Ovde je reč o tome ako smo ljudi koliko smo zaista vernici?! Koliko stanemo u odbranu istine i pravde, zaštitimo nevinog, pomognemo hendikepiranom, unesrećenom, bolesnom...koliko puta uradimo ispravnu stvar iako mora na teži način i remeti nam komfor? Pa u svojoj familiji imam primerke onih koji nisu hteli da posete nekog jer
ne mogu da se potresaju ( a mogli su da se okoriste o tog nekog dok im je trebao), stoga nisu mi strani, kao što mi nisu strani ni oni vrli vernici koji poste ceo post a varaju ženu sa kojom dobiju vanbračno dete i oni su se eto pričestili. Da li su ubice i ratni zločinci bolji i ispravniji ljudi od
neverujućih zato što
posno slave a po ratištima sejali nesreću da bi im se kasnije udovice proglašavale
srpskim majkama?! Pa gde je suština
braćo i sestre ili ćemo svesno raditi što ne treba, obmanjivati, krasti, otimati, varati ubeđeni da smo se sa malo ribe i pasulja rešili svega što smo uradili?
Moj najbolji drug je agnostik: u samom startu nije da nije bilo pokušaja sa njegove strane da
skrene pitanje vere u drugu stranu, ali kada je uvideo kakva sam i kakvi su mi pogledi na život, više nikada nije ništa ružno ni provocirajuće rekao. U međuvremenu je i sam počeo da praktikuje srpske običaje.
Ne možemo svi biti verujući (možda ni ne treba): lepo je i poštovati tradiciju, osećati nac.identitet, primenjivati lepe običaje...
Ne treba na osnovu jednog lošeg poistovećivati da su svi takvi jer nisu.
Ima ljudi koji veruju a ne odlaze u crkvu i to je u redu: imati i negovati duhovnost na poseban način. U manjim sredinama se više gleda na posvećenost crkvi, kao da je bilo
in u većim sredinama pogrdno govoriti o religiji izjednačujući je sa sujeverjem i zatucanošću što naravno ne mora da bude.
Ali možemo da se trudimo svi da budemo bolji ljudi bez obzira na versku pripadnost i običaje, da negujemo toleranciju, kosmopolitski duh, pravimo zdravije društvo, bolji svet za nas i za generacije koje dolaze.
P.S. Kod nas pravoslavnih hrišćana na Slavu i rođendane su dolazili: katolici, muslimani, različiti narodi i narodnosti (nije SFRJ fazon

), sumnjamo da je bio i jedan komunista, i svi su se međusobno poštovali, uvažavali, niko nikog nije vređao; a svim tim ljudima smo čestitali njihove praznike i nikom ništa tu nije bilo čudno ni strano (jedino meni

pošto je dosta tih fotki nastalo pre mog rođenja i ne mogu da ukapiram ko je ko za one koji su se kasnije vratili u svoje matične zemlje).