Gradit ćete vi i dalje, neimaru Bogdanoviću… Te večeri, 16. studenog 1995. u knjižari antikvarijatu u Beču jedva se disalo od natiskane publike smještene u 6 - 7 redova drvenih stolaca. Neki su stajali na vratima, a Bogdan Bogdanović, u pratnji supruge Ksenije, zgledao se: “Nisam očekivao toliko zainteresiranih...” Ciklus sijela koja su se održavala u knjižari tek je započinjao, a ovaj susret s Bogdanom Bogdanovićem održan je pod motom “SRUŠENI MOSTOVI, SRUŠENI ILI UČVRŠĆENI MITOVI?”
Gledajući na biografiju koju mi je predočio prije druženja u knjižari kolebao sam se kako ga predstaviti - kao arhitekta, profesora pedagoga, bivšeg gradonačelnika Beograda, autora Kamenog cvijeta u Jasenovcu, najpoznatijeg srpskog disidenta Miloševićeva režima…?
“Među nama je prije svega arhitekt, graditelj, i BRANITELJ GRADOVA, čovjek koji je za mostove, a protiv provalija i balkanskih mitova, čovjek koji je osvjetlao obraz liberalnim i demokratski orijentiranim Srbima, čovjek koji je izabrao skromni bečki egzil žrtvujući komociju vremešnih dana i dosljedan svojim uvjerenjima opredijelio se za protest i - antifašističku borbu.” U to vrijeme u mojoj knjižari antikvarijatu tražila se Bogdanovićeva knjiga “Die Stadt und der Tod” (Grad i smrt), u izdanju izdavača Lojzeta Wiesera. Ta knjiga, ali i dotadašnji rad i angažman, bili su povod za druženje.
Već nakon nekoliko rečenica Bogdanović je krenuo “in medias res”, govoreći o mitovima, koji sami po sebi ne moraju biti loši.
- Naše prokletstvo su lažni mitovi, kao na primjer mit o ‘nebeskoj Srbiji’ koji je čisti idiotizam, kosovski mit, ‘naopako izveden mit’.
Bogdan Bogdanović je već 1987. “krenuo u disidenciju”. Mnogi su, naime, kritizirali Slobodana Miloševića, ali danas se zaboravlja Milošević, a kako to obično biva, i njegov prvi, žestoki kritičar. Povodom “čuvene” Osme sjednice Bogdan Bogdanović je Centralnom komitetu Saveza komunista Srbije uputio pismo koje, naravno, nije bilo pročitano. Bio je to Bogdanovićev obračun “s njima”, ali i njegov ključni krimen. Zbog tog pisma i jasnih antimiloševićevskih stavova na stanu u Beogradu osvanuo je grafit “ustaša”, a u Malom Popovcu, gdje je vodio arhitektonsku školu, zaslijepljeni zaštitnici srpstva devastirali su mu prostor.
- Počeli su telefonski pozivi, lupanja na vratima, na njih smo navukli stalaže s knjigama i najteže ormare - pričao je o pokušajima obrane Ksenije i sebe.
Druženja u knjižari
Početkom rata, u životnoj opasnosti, napušta Beograd i uz pomoć Lojzeta Wiesera, ali posebno prijatelja i školskog druga, austrijskog pisca Mile Dora, i uz pomoć grada Beča, nalazi smještaj u Beču, Davidgasse 9, u desetom bezirku. Postao je tako najpoznatiji egzilant u Beču s prostora bivše Jugoslavije i danas, sjećajući se tog vremena, čudim se kako je malo svjedočanstava o “izgubljenicima u svemiru” i kako su u zaborav pala tri duhovna gurua izgubljenih i dezorijentiranih izbjeglica: Milo Dor, Ivan Ivanji i - Bogdan Bogdanović.
“Ne znamo što će biti dalje, idemo do Bogdanovića pitati ga”, bila je rečenica među nama koji smo ga poznavali i družili se s njim. Vrata njegova skromnog stana u Beču bila su otvorena za mnoge novinare, izdavače, arhitekte, prijatelje, a posebno se radovao posjetima iz Hrvatske, ne izostavljajući utjecaj koji je na njega, kao i njegov krug u Beogradu, u vrijeme ljevičarskih angažmana imao Miroslav Krleža.
Dva puta kao gost knjižare, a više puta u publici, dolazio je rado u knjižaru govoreći: “Znate, vaša me knjižara podsjeća na knjižare ruskih emigranata u Parizu, nakon Oktobarske revolucije, samo, ovdje se okuplja većinom siromašnija publika od njih. Ali, tako zamišljam atmosferu u Parizu, ima nešto mističnog i zavjereničkog u vašoj knjižari. A tek katakombe izvan glavnog prostora, milina.” Zanimao se kako se prodaju njegove knjige od ranije i radovao se kada bi čuo da ih nalazim samo kao antikvarne, i vrlo brzo prodam.
“Iskreno, znate što mi najviše nedostaje iz Beograda - moja biblioteka. Nisu to bile knjige samo na policama uz zidove, cijela jedna soba bila je nakrcana redovima polica s knjigama. Bile su tu očeve, Milana, književnika i književnog kritičara, poslije sam dodavao svoje, pa Ksenijine…”
U džemperu pred Maršalom
Često smo se doticali u razgovorima Kamenog cvijeta u Jasenovcu, a na spomenutu nastupu rekao je: “Dugo sam radio na skicama, Kameni cvijet se rađao dugo. Do tada su spomenici većinom bili figurativni, tipa srp i čekić, a kada sam maketu izložio zapravo cijelom Politbirou SKJ, na čelu s Titom, nastala je konsternacija. Znojio sam se, mučio objašnjavajući što sam htio Cvijetom reći. A konsternacija je nastala i zbog toga, saznao sam kasnije, što sam se pojavio u džemperu i s patikama na nogama. Prije otvorenja spomenika u Jasenovcu bilo je i prijetećih poruka, pisanih, telefonskih.”
Slušali smo u Beču tih mjeseci radioizvještaje, drhtureći nad Kamenim cvijetom, čak su krenule glasine da je spomenik srušen. Te večeri s olakšanjem je ustvrdio: “Siguran sam da spomenik nije srušen…”
Što simbolizira Kameni cvijet? “Mogao bih esej o tome napisati, ali najkraće - vjeru u život.”
S tugom je govorio o Sarajevu, o “uništenju grada”, o tome da su to činili “antigradski, nesigurni ljudi, mrzitelji gradova. Sam Radovan Karadžić bojao se grada…” Cijeli konflikt na prostoru ex-Jugoslavije često je tumačio kao nemilosrdan sudar ruralnog i urbanog, na štetu urbanog, a koji traje desetljećima, stoljećima. “Nije slučajno da su se na udaru prvo našli najljepši gradovi: Sarajevo, Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Osijek, Zadar.” Ali, upozoravao je i na “unutrašnje uništavanje gradova”, navodeći primjere “partizanije” i poslijeratnog razvoja Jugoslavije kada su na stotine tisuća ljudi gotovo opustošile gradove, uništavajući i njihov duh. Još jedno sjećanje: “Nema nijednog većeg i kvalitetnog romana koji u sebi ne nosi bar jedan veliki grad, romani su eminentno gradska književna forma.”
Na pitanje o strahotama i otuđenosti u gradovima odgovarao je: “Moramo braniti urbanitet, obraniti gradove, puno ovisi o tome znamo li što je moderni urbanizam. Imam povjerenje u gradove, ideja i praksa grada je znak moderne civilizacije. Moja prva briga je bila i ostala: kako da druga i drugačija Srbija sačuva ono malo preostalog urbaniteta, kako ne dopustiti da nas pomajmune? Naravno, to je pitanje za sve koji žive u gradovima i odgovorni su za razvoj gradova.”
Udar na zajedništvo
Na primjeru rušenja mostarskog mosta te važnosti mostova na rijekama općenito, zatim u gradovima na vodi (Venecija, Amsterdam, St. Petersburg, Stockholm) nadahnuto je govorio o mostovima, rijekama. “Udar na mostove je udar na zajedništvo, na komunikaciju među ljudima. Dunav, Dunav je misteriozna rijeka, ‘velika ulica’. I kada hodam uz obale Dunava u Beču, osjećam kao da sam u - Beogradu. Ova voda u Beču stiže i do Bratislave, Pešte, do Novog Sada, Vukovara…”
Životni kredo
Jednom smo razgovarali o sankcijama koje su uvedene protiv Jugoslavije, odnosno Miloševićeva režima. Komentar je bio jednostavan: “Ti zapadnjaci tako slabo poznaju mentalitet naših naroda na ovim prostorima, Srbe, Rumunje, Vlahe... Neće biti rezultata, jer ako smo u čemu vješti, vješti smo u kontrabandi…”
Na nekim priredbama okupljala se publika oko njega, uvodničari su ga predstavljali kao intelektualca europskog formata. Kao poliglot imao je širinu, enciklopedijska znanja, u svojim očitovanjima često je koristio razne povijesne izvore, stvarajući nadahnute komparacije i sinteze, izražavao se žustro, s mnoštvom alegorija i metafora. “Verdammte Baumeister” (Ukleti graditelj), knjiga autobiografskog karaktera, zasigurno je jedna od najblistavijih Bogdanovićevih knjiga gdje ove odlike dolaze do izražaja. Zanimljivost je i njegov potpis u knjigama - ime i prezime kao - silueta grada.
Te prohladne, tmurne večeri u Beču, u knjižari, pitao sam ga za “optimističku formulu”, za životni kredo:
“Ne izgubiti sebe, kao pojedinac suprotstaviti se gomili.”
Na samom kraju književne večeri sijela, sa smiješkom na licu, kao čovjek iz nekog drugog svijeta, otpovrnuo je: “Ostati sam, lepa je stvar”.
Ко им је крив што САМО покривају амбисе. Њихова грешка, молићу лепо!
