Moj prevod dela teksta o Kazahstanskom EXPO-u na koji sam nedavno naleteo kada sam se malo informisao o aktivnostima, uslovima i (be)smislu iza organizovanja EXPO događaja:
...
Godinama unazad, Kazahstanski organizatori su ćutke smanjivali broj očekivanih posetilaca na tromesečnom (EXPO) događaju. Najpre 5 miliona, zatim 3 miliona, a na kraju 2 miliona. Na dan otvaranja, zvanična brojka je tvrdila da je bilo 10.000 posetilaca, a čak i to se može smatrati velikodušnom procenom. Sledećeg dana, mase posetilaca su bile još manje. U Kineskom paviljonu, CGI video je prikazao prelet kroz zauzeti i puno EXPO prostor, međutim napolju je ulica bila prazna ne računajući ponekog redara koji je izašao da zapali cigaretu. Kada je došlo vreme večere, gomila praznih plastičnih stolova i ogromni prozori na drugom spratu gde je restoran, dali su celom prostoru atmosferu provincijskog aerodroma u 2:00 sata noću.
...
EXPO je nekada bio događaj međunarodnih razmera i pažnje, kao prilika za domaćine i gostujuće učesnike da se pokažu širokim narodnim masama. Međutim, već od 1980ih EXPO događaji su većinski ispali iz pažnje Zapadnačke javnosti. Događaji su i dalje regulisani od strane Međunarodnog biroa za izložbe. Ali u eri jednostavnih komunikacija i jeftinih letova, ostaje malo prostota za ubuđenje od gledanja delića Španije, Tajlanda ili Egipta izloženih na izložbi. Istovremeno, privatne korporacije su počele da igraju sve veću ulogu u EXPO događajima, koristeći ih kao priliku da pokažu svoje proizvode i zadive potencijalne klijente. Američka vlada, na primer, je zakonom iz 1999. većinski zakonom sprečena da obezbeđuje finansijska sredstva za svoj paviljon, primorana da se u potpunosti oslanja na korporativna sponzorstva.
S druge strane, u zemljama u razvoju, EXPO događaji ostaju predmet fascinacije. Za javnosti u ovim delovima sveta, i dalje postoji ushićenost povezana sa posmatranjem udaljenih mesta i ljudi. Za vlasti, takvi događaji se i dalje kvalifikuju kao retke prilike da se pohvale značajnim (ali ipak opadajućim) masama međunarodnih posetilaca.
...
Zvanično, Astana je prodala 670.000 karata za EXPO. Međutim, bilo je ozbiljnih sumnji u to koliko je tih karata zaista bilo prodato. S druge strane, bilo je malo sumnji oko toga koliko je sam događaj koštao naciju - između 3 do 5 milijardi dolara.
	
	
		
			
				
			
			
				
				The Central Asian country built a futuristic city to host the World's Fair and polish its own brand. One small problem: it forgot to invite…
				
					
						
							
						
					
					foreignpolicy.com
				
 
			 
		 
	 
Sličan sled događaja i sličan ishod kao u nekadašnjem Sultanovom Kazahstanu, možemo očekivati i u Vučićevoj Srbiji. Trenutna odvala, ovaj hoću reći - izjava vlasti je da će biti tačno 2.59 miliona posetilaca (© by Vučić). Ta brojka će se vremenom verovatno perfidno i postepeno smanjivati, da se od događaja ipak ne bi očekivalo previše, za slučaj da omane.
Verovatno će slično biti i sa izjavama o rasprodatim kartama. Biće izneta jedna cifra, a ubrzo potom pojaviće se prve glasine i naznake da je prodato značajno manje.
Nekakve koristi od Beogradskog EXPOa će svakako biti, tu nema sumnje. Samo, ostaje da se vidi kako se porede prihodi i benefiti od toga, sa troškovima i problemima.
Inače, po svemu sudeći, veliki delovi nekadašnjeg EXPO parka i prostora u Astani sada 
stoje poluprazni i neiskorišćeni. E sad, istina je da to ne mora da bude sudbina EXPO parka i prostora u Surčinu, pošto je SNSu ionako plan da 2/3 Srbije dovuče i naseli u Beograd. Ali i dalje ostaje pitanje i problematika da li je sve to vredno tolikog cimanja i troškova.