Ti iskusni ljudi znaju – na izborima se vara i krade u fazama. Sve institucije vezane za izbore samerene su prema lopovskim potrebama tekućeg režima. Pri tom, uopšte ne mislim na neslobodne medije. Studenti su uspešno demonstrirali kako se izlazi na kraj s takozvanom medijskom blokadom. Ta priča je elaborirana i zaključena dugotrajnim marševima širom Srbije. Zanima nas sam izborni proces.
Faza pre izbora – prijavljivanje lista, formiranje izbornih komisija… sve je u službi krađe izbora, i u tome učestvuju i sve to prikrivaju upravo oni koji bi krađu morali da spreče: policija i pravosuđe.
Sami izbori – niz mehanizama da se u danu glasanja ubace u kutije glasovi koji tamo ne bi smeli da se nađu: kontrolori to mogu da spreče u velikoj meri, ali ne sasvim.
Posle izbora – komisije i sudovi: najsvežiji i najrečitiji primer je krađa pobede u Nišu, posle izbora od 2. juna 2024, da se ne vraćamo u decembar 2023, na krađu u Beogradu.
Sve ovo pobrojali su nestranački opoziciono nastrojeni aktivisti u primedbama na odluku studenata da pozovu na izbore. I jednostavno zaključili: studenti trenutno nemaju nijedan instrument da se bore protiv tih oblika krađe (izuzev možda da se obuče kao kontrolori). Stranke ih imaju, nešto više. Pa ipak, studenti pozivaju na izbore i istovremeno i dalje odbijaju da razgovaraju sa strankama i nevladinim organizacijama koje postoje zbog slobodnih i poštenih izbora (mislim na Crtu, naravno). Dakle, primedbe ipak deluju razumno, zar ne.