Da, imaš dosta toga na zvaničnm stranicama Hrama Svetog Save. Prilično je dosad urađeno, ja sam bio u oktobru prošle godina, a od tada, verujem, još više. Uglavnom, koncepcija je takva da do visine 7 metara idu kamene obologe u tri boje (tamnozelenoj, tamnocrvenoj i smećkatoj. Ostalo je beli visokopolirani mermer na kojem su, kao što se vidi na slici, zaista majstorski odrađeni reljefi i rezbarije.
Citat:
HRAM SVETOG SAVE SPOMENIK NAŠEM TRAJANJU
Posao i za buduće generacije
Katedrala svetog Jovana Bogoslova u Njujorku, koja je započeta pre sto trideset godina, u zemlji kojoj ne nedostaju sredstva da sve završi za šest meseci, još nije dovršena. Katedrala Sagrada familija (Sveta porodica) u Barseloni se gradi od vremena njenog projektanta Antonija Gaude, a polako i metodično kako bi se što vernije sačuvao njegov duh. Zašto onda žuriti sa Svetosavskim hramom, kad on nije spomenik ovom vremenu
Kada su 1895. godine, povodom tri veka od spaljivanja moštiju Svetog Save, mitropolit Mihailo i sto viđenijih Beograđana odlučili da se na Vračaru podigne obeležje koje će trajno sačuvati sećanje na ovaj događaj, nisu mogli ni da sanjaju da će, jedanaest decenija kasnije, velelepni hram još biti pod skelama. Doduše - iznutra, gde su u toku radovi na uređenju enterijera najveće pravoslavne bogomolje na svetu.
Radovi se, dakle, privode kraju, ali kada će se u potpuno završenom hramu obaviti prva liturgija, ne zna se. Ne još. Ni zbog ogromnog obima preostalih radova, niti zbog novca kojeg nikada nije bilo dovoljno.
U današnjim prilikama bi kao svojevrsna rugalica delovao podatak da je te, 1895. godine, za potrebe budućih neimara izgrađena crkvica posvećena istom svetitelju, koju još koristi ova parohija, a da su radovi na njoj trajali samo - četrdeset sedam dana!
Ipak, od kada su 12. maja 1985. osvećeni ostaci hrama započetog pola veka ranije i otkako su nastavljeni radovi, oni se s promenjivom srećom kreću dovršetku koji je, sticajem raznih okolnosti, neomeđen rokovima, ali je sasvim izvestan.
Zaista, dokle se stiglo?
Žitije sveca i njegovih Sebra
Spolja, izgleda kao da je sve dovršeno, a taj utisak kvare jedino kamare upakovanih mermernih elemenata kraj južnog ulaza i zalutali kamioni kad kraj njih zabasaju u portu. Nekada plamenocrvene kupole su uveliko presvučene zelenom patinom vremena, a blistavobeli mermer, kojim je čitavo zdanje obloženo, sivi pod niskim oblacima što jezde nad Čuburom. Spokoj upotpunjuju veselo razigrana deca na vračarskom platou, u prelepom pitomom parku omeđenom hramom, Krušedolskom ulicom, Bulevarom za koji se više i ne zna kako se zove i zdanjem Narodne biblioteke Srbije.
Suprotno ovom prizoru, u unutrašnjosti monumentalne građevine vrije. Neko s manje mašte a više poetskog zanosa bi primetio da je tu kao u košnici, ali pod kupolom koja dotiče nebo ljudi izgledaju kao mrvice, a sav njihov trud je nalik beznačajnom detalju na beskrajnom zemaljskom šaru.
Čim se kroči u nedovršeno svetilište, zapaža se da to više nije betonska pećina prošarana zracima svetla što dopiru kroz prozore u kupoli. Jer, na tri od osam ravnih zidova što se od podnožja ustremljuju ka prstenu kupole, dotičući prostrane galerije, sjakte se bifore, kako se na starogrčkom nazivaju dvostruki prozori, i kameni reljefi koji prate noseće stubove ukrašavajući ove otvore na odmorištima nevidljivih stepeništa. Iznad i ispod bifora se razaznaju neki od ornamenata koji krase kapitele stubova galerije iznad zapadnog, glavnog ulaza, a koje je još pre rata izradio (naš) čuveni vajar Đuzepe Pino Grasi po skicama počivših profesora Bogdana Nestorovića i Aleksandra Deroka.
Mnogo je tu kamena, još više utrošenog vremena, a najviše ljudskog truda...
- Da nije moderne tehnologije, za ovo što smo dosad uradili bile bi nam potrebne decenije - upućuje znatiželjne Nebojša Savović, akademski vajar iz Gornjeg Milanovca, vođa ekipe kamenorezaca i klesara kojima je posao da grubo istesane mermerne blokove pretoče u čipkasti reljef što će krasiti zidove hrama na površini većoj od hiljadu kvadratnih metara.
Nad tim kamenim reljefima će, kad oni dovrše svoj deo posla, biti postavljen mozaik sa prizorima koji priliče pravoslavnoj crkvi, životopisom sveca kojem je hram posvećen, ali i sa žitijem Sebra, sa istorijom, životom i događajima koji su mera našeg prisustva u ovom delu božje livade, kako je 1930. opisao patrijarh Varnava, postavljajući time uslove svim budućim učesnicima nadmetanja za arhitektonsko rešenje Svetosavskog hrama.
Ni kamenu ne možeš verovati
Iza neprozirne zavese od najlona što opasuje prostor kraj severnog zida u unutrašnjosti zdanja, smeštena je klesarska radionica u kojoj, pored Nebojše, rade majstori kamenoresci Dragan Purić iz Gornjeg Milanovca, Milan Anđelić i Petar Bajić iz Užica, Milan Jovković iz Pranjana i Nenad Čurčić iz Čačka. Kroz njihove ruke su prošle hiljade kvadratnih metara kamenog reljefa, a jedva su stigli da dovrše trećinu posla. Nije sve do njih, ali ako ih ko upita kada planiraju da završe, bogobojažljivo pogledaju uvis upućujući ga da odgovor valja potražiti od Onog gore.
- Dogodi se da nam kamen stigne u većim količinama, pa tada radimo i deset sati neprekidno, ali biva i da hvatamo zjale jer nemamo nikakvog posla - objašnjavali su nam stručno. - Ili, što bi se reklo, sve zavisi od priliva investicija, a što se nas tiče, kamo lepe sreće da ovde ima posla za još ovoliko ljudi. Ali, ovo i ne može da se radi brzo. Počeli smo oktobra prošle godine, a kada bismo nastavili ovakvim tempom, trebalo bi nam još nešto više od godinu dana.
I odmah uglas vele da su pošteno plaćeni, ali da je za svakog od njih ogromna čast što su dobili priliku da delić svog srca, truda i umeća uklešu u najznačajniji srpski hram. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što će se sećanje na ovo pronositi kroz generacije njihovih potomaka.
- Kamen nam, kao poluproizvod, kao grubo obrađeni reljef, dolazi iz Italije i Slovenije - priča Nebojša Savović. - Beše me pomalo stid što onolicna Slovenija radi taj posao za ovoliku Srbiju, ali kod nas zbilja niko nije imao opremu koja bi mogla da prati dinamiku izgradnje i uređenja enterijera hrama. A na nama je da te kompjuterski iskrojene i mašinski isklesane elemente oplemenimo ljudskom rukom, pneumatskim dletom i brusilicom, da im, kako se to kaže, udahnemo život. Uzor i ideal su nam oni Grasijevi kapiteli... On je imao samo dleto i čekić, ali i sve vreme ovog sveta i da ne bi rata, a da ga je Svevišnji poživeo, još bi klesuckao po Hramu bez žurbe. Samo, mermeru ne možeš verovati baš toliko: otme se, zacepi, odvali, otkrije skrivenu pukotinu najčešće kad je posao pri kraju, nije važno iz kog je kamenoloma stigao.
Dok priča, ne ispušta dleto, a uokolo se dižu oblaci bele kamene prašine koja se, ako se već ne udahne ili zadrži na kosi, koži ili odeći, slegne pod sopstvenom težinom već posle nekoliko trenutaka.
Nesvikle na kameni prah, izveo nas je odatle da bi nam pokazao prostranu kriptu u kojoj će biti mesta za malu crkvu posvećenu svetom knezu Lazaru, kraj koje će biti sahranjivani srpski patrijarsi. Docnije smo doznali da je duboka šest metara, a da je po prvobitnim planovima profesora Nestorovića i Deroka trebalo da bude i svih sedamnaest metara ispod temelja! Onda nas je poveo uz nedovršeno stepenište do galerije s koje puca vidik na Hram i ono prostranstvo pod njegovim svodovima.
- Odavde se još bolje vidi šta je za nama i pred kolikim smo poslom - objasnio je. - Verovao sam da imam prilično iskustva, ali ovde postajem svestan da još imam mnogo da naučim, da je preda mnom bezbroj nepoznatih izazova koje ću, uz božju pomoć, prebroditi.
Njiva za oranje
Arhitekta Dragomir Acović rukovodi radovima na unutrašnjosti hrama. U tom delikatnom poslu nije bez značaja to što je, između ostalog, i vrstan poznavalac heraldike.
- Iako se tako čini, spoljni radovi još nisu završeni. Predstoji nam optakanje vrata bronzanim reljefima, klesanje kapitela i svih kamenih reljefa na kružnim površinama, na biforama. Završetak radova se ne nazire, ali ovo nipošto nije trka s vremenom. Hram nije spomenik ovom trenutku, već našem celokupnom trajanju. Napravili smo svojevremeno optimalni plan i po njemu, ako bi nam sve išlo naruku, mogli bismo celu građevinu da završimo za nešto više od tri godine. Ali, naglašavam, ovo nije trka . Zato je taj plan samo spisak lepih želja…
Daje primer Katedrale svetog Jovana Bogoslova u Njujorku, koja je započeta pre sto trideset godina, u zemlji kojoj ne nedostaju sredstva da je završi za samo šest meseci. Katedrala Sagrada familija (Sveta porodica) u Barseloni se gradi od vremena njenog projektanta Antonija Gaude, a polako i metodično, čime se, između ostalog, vernije sačuvao njegov duh.
- Hram svetog Save, originalni projekat ovog zdanja, proizvod je kompromisa dva autora: profesora Nestorovića i profesora Deroka. Onda, tu je i profesor Branko Pešić… Svako od njih je ostavio neki svoj pečat. Mi samo nastojimo da bez velikih potreba ne unesemo nešto što bi ih dezavuisalo, već naprotiv, da učinimo sve na način koji bi afirmisalo njihovu ideju. Nismo ulazili u to da li su potrebni kameni reljefi, ali po skromnoj ostavštini profesora Deroka i nekoliko skica pronađenih u njoj, znamo kakva ih je ideja vodila i mi to moramo da poštujemo. Gde god smo mogli, koristili smo ono što su oni precizirali: mermer iz Karare, onaj zeleni iz Valdaoste… To su nam zadate konstante. Mi čak idemo u iste majdane iz kojih su oni uzimali kamen. To je podrazumevalo i kolorističku šemu koju su postavili; reč je o kombinaciji tamnozelenog i crvenog kamena. Kada je reč o reljefu, o plastici, ni oni nisu tražili nešto novo, već su krenuli po našim srednjovekovnim manastirima…
Problem je u tome što u našoj kulturnoj istoriji nikada nije bilo zgrade ovakvih dimenzija, nema odgovarajućeg uzora, pa se ni plastika ne može prosto preneti. Za razumevanje monumentalnosti hrama dovoljno je spomenuti da bi samo u njegov oltarski prostor stala cela Saborna crkva u Beogradu! Zapremina mu je čak 170.000 kubnih metara. Ili, da će mozaik, koji će biti postavljen iznad kamenih reljefa, prekrivati površinu od čak 15.000 kvadratnih metara. Hektar i po. To je veličine njive zgodne za oranje, a ne za oslikavanje.
- A taj posao ne može da obavi jedna generacija…