Nadam se da nije u nekom Pickovcu tipa preko 7 gora i 7 mora, epska avantura, jedino terenskim vozilom se stiže, da bi došao do parčeta odličnog bureka...


Ne znam da li je Tripković
izvikan, ali iskusna rođaka koja se razume u peciva i zna dobro da mesi, kuva, kaže kako su im peciva kvalitetna, ja imam loše asocijacije na vremenski kontekst kada sam je posećivala stoga ne mogu biti objektivna.
Kineska hrana je kod nas kao i u većini zemalja adaptirana i oni koji su je redovno konzumirali u Kini, kažu da ne liči na ovu koju mi jedemo po restoranima stoga neću pominjati Sečuan u NS kao prvi u kom sam bila.
Pekara kod dobrice u pirotu. U ponudi imaju jednu vrstu leba i burek sa sirom. Konstantan red tokom celog dana, a enterijer iz 1946.godine.
Burek izuva, uspeo sa pojedem jedva dve cetvrtine.
Inace ceo kraj je nenormalan sto je tice hrane, sebi sam dao zadatak da u par dana obidjem 8 najboljih kafana, ono se ne propusta
A pro po enterijera...
Nisam baš posetilac pekara ali najbolje sam doručkovala u Solunu jednog khm jutra recimo, posleg provoda kada smo sa Grcima (budućim kumom) otišli u pekaru koja je bila u blizini suda; kažu "Ovde je najbolja klopa", gledam pločice u dve boje (od kojih su jedne mat braon, druge mat bele, raz.veličine, k'o sklepane, pekara iz
Varljivog leta '68 u odnosu na ovu izgleda
fancy,
luxury), par peciva, jedna vrsta hleba i u dozidanoj prostoriji frižider sa mlekom, čok.mlekom, jogurtom...Uslužuje neki čikica/dekica pomalo mrzovoljan, viri ispod čupavih sedih obrva, ima male brčiće, nosi belu kecelju-zalutali u prostoru i vremenu. Gledam da li me zezaju (prijateljica se smeje jer zna za tu pekaru od ranije), ali kad sam probala "sve 3 vrste peciva" koje smo kupili...hrskava, zlatna, tanka, pucketava korica, slojevi kao u snu, nije premasno, savršena ispunjenost, kvalitetna tekstura, ne miriše na hemiju, nema sve isti
slatkasti ukus kao što mi se čini u većini pekara (nevezano za državu), lepo te zasiti, razveseli i ostavi te u blaženom zadovoljstvu. Ne sećam se naziva pekare, ne znam da li još postoji, pre Ladadike, pre Cimiski ulice, ispod Monastiriu ulice, tj.Egnatie, negde oko 26.oktobra ul. je bila.
Fun fact: preostalo pecivo sam ostavila u onom praistorijskom, drap, "dlakavom" papiru u kom je bilo umotano, na radijatoru i kad smo se vratili ...da li je do zimskog doba ali opet je bilo slasno

.
U Leoforos Nikis ul. je bio neki ooodličan sladoled od pomorandže i egzotičnog voća, nigde nikada posle toga nisam probala ni sličan (zimi su imali
skromniju ponudu sladoleda tipa 25-30, na Aristotelovom trgu poslastice su mi bile bzv).
Da se vratimo u BG: svideo mi se sladoled u Gelateri-ji i naravno u Zori u Zemunu.