U pravu si da je stopa nezaposlenosti mladih trenutno niža nego pre 10–15 godina, ali i dalje među najvišima u Evropi. I nije tu samo brojka problem, već i to što je ogroman broj mladih formalno zaposlen, ali pod nesigurnim uslovima, kratkoročnim ugovorima i bez perspektive. To je tzv. precarious employment, koji takođe ruši motivaciju i rađa frustraciju.
Što se tiče toga da mladi ne žele da budu kasirke, vozači i giros majstori, pa naravno da ne žele, kao ni mladi u Austriji, Nemačkoj ili Francuskoj. Ali razlika je u tome što se tamo takvi poslovi plaćaju dovoljno da to bude privremena, poštena faza, ne doživotna zamka.
I ne, uvoz radne snage nije neutralna dopuna, nego alat kojim se smanjuje pritisak da se poboljšaju uslovi rada. Jer ako poslodavci mogu lako da popune upražnjena mesta strancima, zašto bi podizali plate, ulagali u obuku, poštovali radna prava?
Na kraju, ne tvrdim da diplomirani ekonomisti žele da rade na roštilju, već da sistem mora biti takav da ni onaj koji ga mora raditi, ne mora to da radi za minimalac, bez slobodnog dana i sa platom na ruke. Uvoz radnika bi bio prihvatljiv ako bi prethodno bilo iscrpljeno sve što država može da uradi da motiviše i zaštiti sopstvenu radnu snagu. Ali to se, ruku na srce, ne dešava.