Nick Slaughter":251ozsul je napisao(la):
Pa velika je to snaga i potrebna je velika količina goriva. Recimo, jedan TENT, koji proizvodi pola el. energije kod nas, ima električnu snagu oko 3500 MW. Toplinska snaga koja se razvije u kotlovima je oko 3 puta veća - parni stroj je neefikasan; od ukupne toplinske energije razvijene u peći, otprilike treći dio ode na samu isporučenu električnu energiju, otprilike šesti dio se potroši u samom sistemu elektrane (mehanika, pumpe, itd.), a polovina ode za grijanje hladnjaka, konkretno rijeke Save. Za tih 10 000 MW spaljenih u pećima TENT svakoga sekunda, dnevno je potrebno obezbjediti, čini mi se, 60 vozova uglja. Znači, jedan reaktor 1000 MW el. snage, ustvari je jak 3000MW, i dnevno "sagori" u reakciji uranijuma ekvivalent 20 vozova uglja iz "Kolubare" - tipično, to je svega nekoliko kg materijala u pitanju (gorivo za nuklearke pravi se u obliku tabletica, gdje svaka ta tabletica zamjeljuje, ne znam već koliko uglja). Recimo da se za godinu dana potroši tona do dvije materijala. Ovim se postotak goriva u reaktoru smanji (uočite da je u pitanju svega 4-5% koncentracija, npr. uranijuma-235), tj. previše tog materijala se pretvori u neke druge elemente. Koncentracija mora biti u tačno određenim granicama da bi reaktor radio, tj. održavala se lančana reakcija. Obično nakon godinu dana se gorivo toliko "zagadi" (nuklearci koriste i termin "otruje"), tj. smanji se previše koncentracija goriva u reaktoru, da reakcija više nije ona prava, i tad se gorivo izvuče iz reaktora, a ubaci se novo, svježe. Ovo je jedan tzv. ciklus. Izvučeno gorivo nije "mrtvo", naprotiv, u dugotrajnom postupku najprije se mora ohladiti, a zatim ide na novo obogaćivanje, gdje se očisti od neželjenih elemenata, a koncentracija ponovo dovede na početnih 4-5%, i tako u krug. Nekoliko desetina takvih ciklusa, i to je vijek elektrane.
U čitavom postupku ostaje jedan dio goriva koji se nikako više ne može preraditi, i to je ustvari taj najgori, visokoradioaktivni otpad. Važno je primjetiti da su radioaktivni elementi svi odreda vrlo teški, teži od olova, tako da jedna tona uopšte nije velika zapreminski.
Jedini način "isisavanja" radijacije iz nekog elementa je pokretanje lančane reakcije (što je ustvari forsiranje nuklearnog raspada vještačkim putem). Lančana reakcija je proces koji nije lako kontrolisati, a pritom se oslobađa velika količina energije. Stabilna fisiona lančana reakcija je koplikovan rezultat vjerovatnoće, mase, koncentracije, geometrije, pritiska i stotinu drugih parametara (npr. tipičan reaktor podrazumjeva odrređenu minimalnu količinu nuklearnog materjala, baš koncentracije 4-5%, raspoređenih u određenom prostornom rasporedu, u vodi koja je pod pritiskom od 160 atmosfera, sa dodatkom određene količine borne kiseline u sebi, plus sto drugih špecija - vrlo komplikovano, kao što vidite).
Opet, "najbolji" rezultati su postignuti pri skoro 100% koncentraciji radioaktivnog materijala i naročitim postupkom tzv. implozije, kada se u djeliću sekunde raspadne 1% ukupne količine - ovako radi atomska bomba (jest reakcija, ali nekontrolisana). Znači, svega 1kg uranijuma-235, raspadnutog u nekoliko nanosekundi, srušio je grad Hirošimu; rušilačka snaga se postiže ogromnom količinom toplotne energije koja se tom prilikom oslobodi.
Kad bi postojao jeftin i lak metod za "isisavanje" radijacije, to bi se sigurno koristilo, jer kao šro vidite, nuklearni materijal (pa i u formi otpada) sadrži ogromne količine toplotne energije koje će natenane osloboditi tokom vremena.
