Šta je novo?

Svetska politika

Pregovori su bili farsa. Tramp je sada ipak uveo sankcije za Rusku naftu. To je izgleda odlagao samo zbog straha od poremećaja na tržištu, što bi povećalo cene benzina za vozače u Americi (od toga zavisi svet i naša sudbina). Međutim sada je našao rešenje za to. Izvršiće invaziju na Venecuelu koja ima puno nafte (pod smešnim izgovorom da je cela država narko kartel, pa niko tamo nema prava na sud i suđenje. Mogu se ubijati odmah i iz daljine). Tako će kompenzovati nedostatak Ruske nafte, sam zaraditi prodajući naftu iz Venecuele, i još eliminisati jednu državu koja nije pod kontrolom, a na nalazi se "u Američkoj polovini sveta" (jer na tu polovinu ne sme niko, a kod Rusije može i rakete i vojska odmah pored granice).

Na nesreću, upravo su viđeni Ruski vojni transportni avioni koji sleću u Venecuelu. Kao što su Amerikanci pripremili Rusima u Ukrajini, tako sada izgleda Rusi i Kinezi pripremaju Amerikancima u Venecueli. Doček. Ako izvrše invaziju, to neće proći bez borbe. Venecuela je puna džungli i zgodno mesto za gerilske i paramilitarne formacije u brdovitom i džunglom prekrivenom terenu. Rusko i kinesko prisustvo (Vagner ?) dodatno povećava rizik.

------------------------------------------

Administracija američkog predsednika Donalda Trampa pojačava pritisak na Venecuelu, najavljujući moguće vojne akcije protiv venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura i kartela droge.

Amerikancima nije potreban njihov najsmrtonosniji nosač aviona, F/A-18 presretači ni flotu ratnih brodova natovarenih desetinama Tomahavk projektila samo da bi uništili nekoliko brzih čamaca u Karibima, navodi CNN.

I dok nosač američkih aviona Džerald R. Ford plovi iz Evrope kako bi se pridružio već snažnim američkim pomorskim i vazdušnim snagama u regionu, raste očekivanje da bi Trampova administracija mogla pojačati ono što predstavlja kao udar na narkotrafikante.

Prva meta ove nove diplomatije ratnih brodova je venecuelanski predsednik Nikolаs Maduro, diktator koji negira rezultate izbora.

Ford će poslati jasan signal Maduru da ode, ili venecuelanskim oficirima da ga svrgnu. U suprotnom, mogao bi poslužiti ne samo kao platforma za napade na navodne mete kartela, već i za promenu režima.

Ne premeštaš borbenu grupu sve do Kariba osim ako ne planiraš ili da zastrašiš zemlju ili da počneš borbene operacije u Venecueli“, rekao je demokratski senator Mark Keli iz Arizone u nedelju.

Visoki Trampovi saradnici prikazali su Venecuelu kao glavnu rutu za fentanil i druge droge koje ubijaju Amerikance, iako dokazi pokazuju da se malo droge proizvodi u toj zemlji, dok su druge tranzitne rute daleko značajnije.

Administracija Bele kuće tvrdi da Maduro vodi mrežu kartela. Odobrila je upotrebu vojne sile protiv takvih grupa i proglasila članove bandi ‘nezakonitim borcima’, čime pokušava pravno opravdati likvidacije koje lišavaju ljude prava na pravičan postupak.

------------------------------------------

Najnoviji izveštaji o dolasku ruskih vojno-transportnih aviona u Venecuelu, za koje se pretpostavlja da su povezani sa privatnom vojnom kompanijom Vagner, izazvali su zabrinutost u Vašingtonu.

Iako je broj letelica i lica mali, simbolika njihovog prisustva mnogo nadmašuje taktički značaj.

Analitičari upozoravaju da Rusija može pokušati da stvori sopstvenu geopolitičku zamku za Sjedinjene Države, slično onome što su SAD postigle u Ukrajini. Dok je Ukrajina vezala ruske resurse i iscrpljivala ekonomiju Moskve, Venecuela bi zbog svojih geografskih i strateških karakteristika mogla da predstavlja američki problem.

SAD već godinama podržavaju opoziciju u egzilu, uvode sankcije i finansiraju pokušaje unutrašnjeg prevrata, ali bez odlučujućih rezultata. Za Moskvu i Peking, Venecuela predstavlja strateški resurs – najveće rezerve nafte na svetu, izlaz na Karipsko more i region koji SAD smatraju svojom neposrednom zonom uticaja, prenosi Oružje online.
...


 

Dynamics of Russian Civil-Military Relations During the War with Ukraine

This report continues CNA’s study on Russian wartime civil-military relations. It complements the previous work by suggesting an alternative analytical approach that traces how legal, institutional, elite, and societal changes have influenced Russian civil-military relations. The report conceptualizes civil-military relations as a dynamic process of interaction among the military, the presidency, and civilian actors, one in which the outcomes of these interactions reshape the distribution of power within the Russian political system.

Russian Concepts of Future Warfare Based on Lessons from the Ukraine War

This report examines the evolution of Russian thinking about military strategy and conventional military operations after three years of conflict in Ukraine. It assesses Russian elite military thought on combined arms operations, naval surface warfare, and air dominance operations (including long-range precision strike). It probes the thinking of Russian military elites on how the country’s military strategy and operational concepts should evolve to address emerging changes in the character of armed conflict in anticipation of future wars.

Na ovoj adresi se može naći odličan analitički materijal.
 
Pokušavam da razumem zašto bi Rusija uopšte želela da raketira Brisel. Osim ako neko misli na Treći svetski rat. A svima je jasno da to automatski znači i smak sveta.
 
Pokušavam da razumem zašto bi Rusija uopšte želela da raketira Brisel. Osim ako neko misli na Treći svetski rat. A svima je jasno da to automatski znači i smak sveta.

  1. Rusije nema ni vojnih mogućnosti da napade Evropsku uniju i NATO. Nesrazmera u broju stanovnika i vojnoj moći je isuviše velika
  2. I kad bi mogla da je napadne, nema razloga za to, jer nije iskoristila ni delić resursa koje ima na svojoj površini. U Evropi nema ništa što oni nemaju drugde, ili ne mogu nabaviti od drugih država
  3. I kad bi mogla, i imala razloga da napadne EU, ne može da od toga ima koristi i da zadrži osvojeno. Otpor bi bio isuviše veliki pa je odnos ogromnih troškova koji bi za okupaciju bili potrebni, i skoro nepostojeće koristi, toliko ogroman da bi čitav taj poduhvat bio besmislen
Ovo je elementaran zdrav razum koji bi trebao biti svima očigledan. Činjenica da je uprkos besmislenosti takve postavke upravo to zvanični narativ u EU govori koliko su nisko pali. To je moguće održavati kao razlog samo pomoću potpune cenzure svih suprotnih mišljenja na velikim medijima. Svako ko se usudi da ukaže na očigledno biva proglašen da širi "Putinovu propagandu" Nema veze što je to možda istina, ili recimo čak nepobitna, faktografska činjenica. Stvorili su suludu logičku konstrukciju totalne propagande koja otprlike kaže:

"Svi znamo da je Putin diktator i loš čovek. Pa je zato loše sve što njemu ide u račun, čak i ako je to istina. Pravi patriota bi ili lagao ili bar ćutao"

Na nesreću činjenica ko je u pravu u odnosima država nema nikakve veze sa time kakva je (po nečijem mišljenju) osoba koja upravlja, da li tamo vlada demokratija, diktatura, sekta, Indijansko pleme ili bilo šta drugo. Postoje nacionalni intersi raznih naroda koje treba uvažavati ako ne želimo svi da se uništimo. Pa je i to samo retorička manipulacija koja prolazi samo zbog opšte cenzure u bivšem bastionu slobode i etike.

Zašto onda u EU baš to ipak rade?

Postoje bar tri razloga. Rusija i Evropa su bili prirodni saveznici i ekonomski kompatibilni. Rusija ima sirovine i teritoriju, a EU je imala znanje, ekonomiju, kulturu i visoke standarde. To je bilo previše opasno za Ameriku, jer se lako mogla stvoriti nova velika sila, "Velika Evropa", pa je sve učinila da ih razdvoji. Pošto su EU elite bile lično zavisne od Amerike, napravile su glupost i uradili ono što je Amerika tražila. Sad su zbog toga u ogromnim ekonomskim problemima, narod se buni, pa im po svaku cenu treba spoljni neprijatelj. I da uplaši i da smiri narod koji se buni, i kao izgovor za bitno veću kontrolu stanovništva.

Drugi faktor je trenutna zarada ogromnih količina novca. Dobar deo ogomnih suma nova se prosto opere u Ukrajini (izgubi se pisani trag kuda ide) i zatim vrati u privatne džepove EU elite i Amerike. Nikada se nije desilo da maltene svi evropski lideri daleko najveći deo svog vremena posvećuju nekom inostranom ratu i godinama bez pitanje daju gigantske sume novca, umesto da taj novac troše kod kuće i sređuju očajno stanje u svojim državama. Makar da bi sebe održali na vlasti. Ali ne, sopstvena vlast u sopstvenoj državi je odjednom prestala da ih interesuje (!), važniji im je neki daleki rat u kome njihove države ni koji način nisu ugrožene. To je bukvalno besmileno, "red flag" da je po sredi nešto sasvim drugo a ne ono što javno pričaju.

Treći faktor je dugoročna zarada. Žele da kod sebe implementiraju Američki model odlivanja novca poreskih obveznika u vojnoindustrijski kompleks. Amerika je praktično jedina zemlja na svetu kojoj vojska bukavlno uopšte i ne treba, pošto je fizički nemoguće da neka druga vojska uopšte dođe do Amerike. Trebalo bi da pređe dva okeana, a sama Amerika je mnogoljudna zemlja sa najajčom ekonomijom na svetu. Bukvalno im niko ništa ne može, pa bi mogli da prođu i bez vojske. A ipak imaju i najveću vojsku i najveće izdatke na svetu!? Poenta je naravno osvajnje drugih zemalja i sprega sentora, tj političke elite, i vojnog kompleksa. Oni plaćaju jedni druge i tako su uspeli da u krug vrte 37% ukupnih izdataka za vojsku u SVETU. To se uzima od njihovih poreskih obveznika jer se samo za vojsku poreski obveznici nigde ne pitaju da li nešto žele da kupe na tržištu. Prosto im se uzme deo zarade. EU sada želi da kod sebe stvori isti sistem krađe novca od svojih građana. Izmisle spoljnu opasnost zbog koje im treba vojska i stalni, ogromni troškovi za vojsku, pa im je prihod obezbeđen i za unuke.

Tako su em uveli cenzuru, em poništili mnoge demokratske slobode, em uplašili i smirili narod koji je hteo da ih smeni, em imaju trajni izvor zarade koji ne zavisi od toga da li njihovi građani, tj kupci, ŽELE da svoj novac potroše na nešto, da to kupe. Nego se prosto tobožnjom, izmišljenom spoljnom opasnošću, NATERAJU da "kupuju" vojnu opremu kroz deo poreza koji ide vojsci. A taj novac se onda, naravno, delom vraća u njihove džepove. Zato i u Orvelovoj 1984. postoje tri velike države koje stalno ratuju zbog razloga kojih se niko ne seća, pri čemu se dobro pazi da ni jedna od tih država nije stvarno ugrožena od strane druge države, budući da je ceo taj rat samo predstava za sopstvene građane. Pri tome se ipak u znatoj meri gine, naravno, zbog neophodne ubedljivosti priče da je narod ugožen od strane "surovog neprijatelja". Pri čemu rat ne sme da se završi niti da neka od tri velike država stvarno bude egzistencijalno ugrožena. Bukvalno su iskopirali scenario.


"Nemački kancelar Fridrih Merc najavio je da Nemačka namerava da unapredi svoje oružane snage u "najjaču konvencionalnu vojsku u Evropi", obećavajući da će za to biti obezbeđena "sva neophodna finansijska sredstva". U dokumentu na 39 stranica se navodi da će biti izdvojeno 377 milijardi evra za kupovinu naoružanja za kopnene, vazdušne, pomorske, svemirske i sajber snage nemačke vojske, prenosi briselski portal. "

 
Poslednja izmena:
Citat iz Orvelove 1984.

Anatomija Fenomena
1984 (10) – Hijerarhijsko društvo može opstati samo na temelju siromaštva i neznanja [Tema: Orvel]

Ali takođe je bilo jasno da opšte povećanje bogatstva preti da razori— da je u stvari u izvesnom smislu već razorilo— hijerarhijsko društvo. U svetu u kome bi svi imali kratko radno vreme, bili siti, živeli u kući s kupatilom i frižiderom, i posedovali automobil ili čak avion, najočigledniji i možda najvažniji oblik nejednakosti bi već bio nestao. Ako bi postalo opšte, bogatstvo ne bi predstavljalo nikakvu odliku. Nema sumnje da je bilo moguće zamisliti društvo u kome bi bogatstvo, u smislu lične svojine i raskoši, bilo ravnomerno raspodeljeno dok bi moć ostala u rukama male privilegovane kaste. No u praksi takvo društvo ne bi dugo ostalo stabilno. Jer ako bi svi podjednako uživali u dokolici i sigurnosti, ogromne mase ljudi koje su u normalnim prilikama zaglupljene siromaštvom, obrazovale bi se i naučile da misle svojom glavom; kad bi to uradile, shvatile bi pre ili posle da privilegovana manjina nema nikakvu korisnu funkciju i zbrisale bi je. U krajnjoj liniji, hijerarhijsko društvo može opstati samo na temelju siromaštva i neznanja. Vratiti se poljoprivrednoj prošlosti, kao što su sanjali neki mislioci s početka dvadesetog veka, nije bilo praktično rešenje. To se kosilo sa tendencijom ka mehanizaciji koja je skoro u celom svetu postala kvaziinstinktivna; sem toga, svako industrijski zaostalo društvo je vojnički bespomoćno i ne može a da ne potpadne pod dominaciju, direktnu ili indirektnu, svojih industrijski razvijenijih suparnika.

Još manje bi zadovoljilo rešenje da se mase održe u siromaštvu time što bi se smanjila proizvodnja dobara. To se u velikoj meri dogodilo u poslednjoj fazi kapitalizma, približno između 1920. i 1940. godine. Privreda mnogih zemalja bila je puštena da stagnira, sa obrađivanjem zemlje se prestalo, investiciona oprema se nije obnavljala, velikim delovima stanovništva bio je uskraćen rad i davana državna pomoć koja ih je samo dopola održavala u životu. No to je takođe dovelo do vojne slabosti, a pošto su lišavanja koja su na taj način prouzrokovana bila očigledno nepotrebna, neminovno je došlo do suprotstavljanja. Problem se sastojao u tome da se industrijska proizvodnja održi a da se pri tom ne uvećava stvarno bogatstvo sveta. Roba se morala proizvoditi, ali se nije smela raspodeljivati. U praksi, jedini način da se to postigne bio je: neprekidno održavati rat.

Suština rata je u uništavanju, ne toliko ljudskih života koliko proizvoda ljudskog rada.
Ratom se razbijaju na komade, rasipaju u stratosferu, ili potapaju u dubine mora materijalna dobra koja bi se inače mogla upotrebiti da stvore masama previše udoban život i, prema tome, u krajnjoj liniji, da ih učine inteligentnijima. Proizvodnja ratnog materijala, čak kad se on i ne uništava, još uvek predstavlja pogodan način trošenja radne snage na proizvodnju stvari koje se ne mogu potrošiti. Jedna ploveća tvrđava, na primer, sadrži onoliko rada koliko bi bilo potrebno da se izgradi nekoliko stotina teretnih brodova. Ona se na kraju baca u staro gvožde kao prevaziđena, s tim što nikome nije donela nikakve materijalne koristi, posle čega se uz nov ogroman trud izgrađuje nova. U principu, ratna proizvodnja se uvek planira tako da apsorbuje svaki višak koji može preostati pošto se podmire najnužnije potrebe stanovništva. U praksi se uvek procenjuje da su potrebe stanovništva manje nego što su u stvari, što dovodi do hronične nestašice polovine životnih potrepština; no to se smatra korisnim. Namerna je politika održavati čak i povlašćene grupe blizu same ivice siromaštva, pošto stanje opšte nestašice povećava značaj malih povlastica i tako uveličava razliku između grupa. Po merilima s početka dvadesetog veka, čak i članovi Uže partije žive monaškim, napornim životom.

 
Примирје у Гази иде по плану. Само у последњих 12 сати Израел је убио 109 Палестинаца, од чега 53 деце.
 
Vrh