Nije mi namera da pravdam Izrael ili Ameriku, ali nemojmo biti naivni.
Zbog čega su pravili uranijum obogaćen do 60%, kada je za proizvodnju energije dovoljno 3-4%?
Jedno moguće objašnjenje je ovo:
Uran je toliko obogaćen za svaki slučaj. Preciznije, to je, za Iran, "optimizacija rizika".
Iran vrlo dobro zna da je za Izrael najpoželjniji ishod da se u Iranu ili promeni vlast ili da se bar toliko oslabi da
ne može da služi kao podrška pokretima otpora protiv decenijske okupacije Zapadne obale i Gaze od strane Izraela. A to da Iran
nema nuklerno oružije je, što se tiče Izraela, samo apsolutni minimum. Takođe, Iran zna da je ideja da on poseduje nuklearno oružije neprihvatljiva i za ostale zapadne države. Zbog toga je za Iran najbolja strategija
da ne ide na pravljenje nuklearnog oružija, jer bi onda Izrael imao svu moguću, i sasvim otvorenu,
vojnu (a ne samo političku) pomoć praktično
svih zapadnih zemalja zajedno.
Međutim u takvom pristupu za Iran postoji veliki problem, tj rizik. Šta ako se Amerika i Izrael samo prave da jedino žele pregovore o tome da on nema nuklearno oružije, a ustvari se tajno pripremaju da kasnije ipak vojno intervenišu u Iranu? Dakle nešto kao ovo što se danas zaista i dešava. Onda bi se Iran eventualno mogao naći u situaciji da mu je jedina odbrana na duže staze da ima nuklearno oružije, ali tada više ne bi mogao da ga napravi, jer ne bi imao ni naučnike, ni znanje, ni fabrike za obogaćivanje uranijuma, ni zaštićena podzemna postojenja. Sve bi to bilo uništeno kao deo konačnog sporazuma sa Amerikom.
Zbg toga ja pretpostavljam da je Iran na kraju izabrao srednji put, tj pristup koji mu omogućuje da, ako baš zatreba,
može da napravi nuklearnu bombu u nekom razumno dugačkom roku (iako ne odmah). Zbog toga insistira na samostalnom razvoju nukleranih električnih centrala i goriva, budući da tada čuva naučni kadar i "know-how", isto kao i zaštićena podzemna postrojenja za to. Takođe, za proizvodnju energije je dovoljno obogaćivanje do 3-4%, a za bombu oko 90%. Dakle ako Iran u obogaćivanju dođe negde
oko sredine tog raspona, dakle do nekih 60%, onda ima i dalje otvorene obe opcije.
Ako ga vojno pritisnu, pa bude u stvarnoj opasnosti, i dalje
može da nastavi obogaćivanje urana od 60% do 90% i da napravi bombu za razumno kratko vreme. A ako Amerika održi reč, pa ukine sankcije, niko ga vojno ne napada i nekako se bar smanji problem Palestinaca, onda i zapad i Izrael mogu biti zadovoljni. Iran i dalje NEMA bombu, a onda nema ni veliku potrebu da je pravi, pa su svi zadovljni. Dakle nikako je ne može napraviti
trenutno čak i kad bi hteo. Jer je za obogaćivanje od 60% do 90% ipak potrebno izvesno vreme. To onda daje izvesnu sigurnost Izraelu i Americi da, ako Iran prekrši reč, mogu da ga bombarduju i vojno napadnu, i da pokušaju da ga spreče da napravi bombu, što je akcija zapada koja bi tada i dalje imala izgleda na uspeh. Međutim ako bi Iran pristao da ima samo gorivo obogaćeno do 3-4%, onda bi to za njega bilo previše rizično, jer bi mu tada zaista trebalo previše vremena da napravi bombu ako mu zatreba. U ratnom stanju i pod napadima, nuklearnu bombu onda verovatno više i ne bi mogao napraviti, jer bi to tada trajalo
zaista dugo, a vremenom bi mu većina infrastrukture bila drastično degradirana.
Zbog toga mi izgleda da je Iran na kraju izabrao nešto on vidi kao "
razuman kompromis". Bombu neće praviti ako ne mora, ali će ipak u skladištu imati uranijum obogaćen "na pola puta do bombe", tj do 60%, isto kao i postojenja da se obogaćivanje nastavi ako ikada bude egzistencijalno ugrožen. Uzevši u obzir koliko je tragičan istorijat (ne) poštovanja međunarodnih ugovora od strane Amerika i Izraela (o tome bi Rusi mogli puno da kažu), ovakav kompromis mi se čini sasvim razumnim.
Naravno, ja ne znam šta se u Iranu o tome zaista misli. Možda su stvarno odavno odlučili da moraju napraviti bombu iz istih razloga zbog kojih je to uradila i Severna Koreja, pa samo kupuju vreme. Međutim ovakav kompromis, tj "optimizacija i izjednačenje rizika" za obe strane, mi izgleda kao sasvim razumno i jedno od retkih potencijalno
ostvarljivih kompromisa (ako se Izrael ne pita, nego samo Iran i ostali zapad), koje su možda zato i Iranci i izabrali. To bi onda bilo jedno moguće objašnjenje obogaćivanje do 60%, a ne manje ili više. Za razliku od oba ekstremna rešenja koja SIGURNO vode do rata jer ih uvek jedna strana sigurno ne bi prihvatila.