Postoji kod Bošnjaka ta neka dvojna estetika spomenika građanskog rata. Jedni su islamski, obično u belom kamenu, često izuzetno urađeni, gotovo neverovatno da običan, jednostavan, prost kamen može tako se transformiše. Drugi su ovi za koje kažu bosanski, verovatno bi treblo da ih zovu bosanskohercegovački, ali se ta Hercegovina nekako izgubi. Oni su, dakle, namenjeni tom nekom proklamovanom uzvišenom cilju zajedništva i sreće svih građana BiH bez obzira na versku pripadnost i nacionalno opredeljenje. Njihova estetika je, pa, mahom, što reče direktor, kao poručena iz kineskog online shopa. I tu postoji ta šizofrenija, kao i u ratu, Alija Izetbegović i Nijaz Duraković (čija pojava u predsedništvu BiH je svojevrsno ludilo), imamo islamske fundamentaliste koji se bore za složnu zajedničku državu sa hrišćanima. Kako je upšte moguće da su hiljade šehida zavredile dženet, kao što brojna spomen mezarja govore, boreći se za zajedničku državu? Posebno je to vidljivo u Srebrenici, gde se stradanje 27. divizije ABiH, dakle, formalno zajedničke vojske, isključivo obilježava u islamskoj estetici.