Imaj samo u vidu dve stvari:
Prvo, neki od njih bi tebe pobili. I tebe i mene i svakoga koga Šešelj označi kao nedovoljnog Srbina ili izdajnika. Znaš i sam, pisao sam o svojim razgovorima sa ljudima koji su za Šešelja a koje znam pola života, i kako su indirektno poručili da, ako bismo se našli na suprotnim stranama kordona i pušaka, oni bi pobili sve nas koji "radimo protiv Srbije". Jer ih je udbaš i bivši katolik Šešelj tako indoktrinirao.
Drugo, mora da se razume da se rađa 1-2 % ljudi sa psihopatskim poremećajem i još oko 10ak % ljudi sa psihopatskim karakteristikama. Dakle ti u startu imaš jedan broj ljudi koji nemaju empatije i samo polovično su sposobni za život u društvu i civilizaciji, bar dok oni sami nisu ugroženi. Ali kad je nešto njihovo ugroženo, a još anarhija u zemlji, nema toga što ne bi uradili tebi, meni ili nekom trećem. I kao što se ti neki rađaju sa psihopatijom ili psihopatskim odlikama, tako isto imaš neke koji se rađaju - i ostaju - moralno i intelektualno hendikepirani. Polovina njih je prosto nepopravljivo (pogotovu ako su u godinama) a za drugu polovinu bi morali da se organizuju i plate dodatne edukacije, prevaspitavanja i lečenja. A za to nema ni para ni vremena a ni ljudstva, da takve pećince civilizuju i leče.
Da ne dužim dalje, da li ti misliš da se ovakav čovek može kultivisati, izlečiti i edukovati za manje od 10 godina napornog i stručnog programa i rada:
Ja mislim da ne može. Prvo, pitanje je da li je lik psihopata ili samo moralno i intelektualno ometen u razvoju. To bi morao da utvrdi tim stručnih i iskusnih psihijatara. Ako se ispsotavi da je psihopata, njemu nema pomoći, osim nadzora i kontrole. A ako se ispostavi da je samo moralno i intelektualno survan, to znači da bi njemu, u tim godinama i sa tim stanjem, bilo potrebno nekoliko godina reedukacije i prevaspitavanja. A ko bi to radio, ko bi bacao svoje vreme i živce na to? Ti? Ja? Manjkovi prosvetara u državi? Od čijih i kojih para bi se plaćale te reedukacije? Po kom i čijem programu?
Dakle pošto od toga nema ništa, jasno je da nema ništa ni od prevaspitavanja i lečenja takvih ljudi koji "čestitaju ONOGA koji im ubije ćerku" i od ovih koji pevaju i rugaju se emotivno ubijenoj i očajnoj majci koja je izgubila sina.
Danas nam se svima nameću ideje da se svaka osoba može izlečiti i normalizovati. I kao, da sve i svako može da bude normalan. Ali gorka istina je da i dan danas, i pored svih napredaka ljudi i svih mehanizama i sistema koje imamo, nekih 10-15% ljudi prosto nisu spsoobni za život u društvu i civilizaciji. Ili bar ne u punoj meri. E ovi ispred Skupsline su neki od tih 10-15%. I njima ni Bog lično, ako postoji, ne bi mogao da pomogne. A kamoli mi ovakvi izmučeni, siti svega, beznadežni i dekintirani. I ostavljeni sami samcijati, odbačeni i ismejani od strane svih svetskih sila, blokova i fondova.
Razmišljati kako da se pomogne Ćacijima je kao kad bi se razmišljalo kako da se pomogne Igoru Miloševiću ili recimo Urošu Blažiću i onom njegovom degenerisanom ocu. Takvima nema pomoći. Bar ne s našim mougućnostima i resursima.