Ja jako dugo ne živim u Srbiji, od marta 2017, tako da neke stvari mogu pogrušno da shvatim. Srbija se po rečima
@Bender Rodriguez Mile Pajić, a na veliko nezadovoljstvo
@Noki @Beki promenilo na sledeći način (samo ja to nisam mogao da vidim, večito sam bio baš na mestima gde je izuzrtak u toku kratkih boravaka):
Narod:
- Operisan od bilo kakvog nacionalizma, odsustvo bilo kakvog kategorički negativnog stava prema i jednom susednom narodu, ili manjinskoj grupi. Eventualno se negde. neko, nekom može i podsmevati, ali bez ikakve čak i misli o proterivanju, zlostavljanju ili uništenju, ili krajnjej nepoželjnosti.
- "Nije čisto tamo gde čiste, već tamo gde ne prljaju" je narodna poslovica. Ne samo da nema divljiš deponija, smeća pored pruga i puteva, nego su tamo gde nema ili nije isplativo praviti kanalizaciju plastični senkrupi koji se redovno ispumpavaju u trošku vlasnika nekretnine. Niko nije lud da ni sebi ni drugima zagadi bunar.
- "Zavidi ćuteći" je jedna od izreka. Niko nikoga ne optužuje da se obogatio "zato što se nakrao". Niko nikome nije rezao plastenik, ulazio u plastenik da mu izgazi papriku...
- Odsustvo komunalne buke, "potpisivanja" gumama, vožnje 100km/h i više kroz naselje... Svi staju pešaku i biciklisti na prelazu, i to bez naglog kočenja, nego smanjujući brzinu na vreme i 3 i više metara od samog prelaza. Zato svaki veći grad ima autodrom, džip fest, drift fest, kao mesto gde oni koji žele mogu da se dokazuju svojim vozačkim igrama.
- Kultura i odnosi među ljudima. Po rečima pomenutih, kada se desi saobraćajna nezgoda, nigde niko ne viče ni na koga. U autobusu piše kod kabine vozača kazna za vređanje vozača nekoliko puta veća od kazne za "švercovanje u prevozu". Ali i bez toga niko ne viče. Gordost i visoko podignuti nosevi devojaka su retkost bez obzira na lepotu. Da ljudi ne gledaju jedni druge kao sebi ravne je teeeška retkost uopšte.
- U svim delovima grada osim onih gde se ja krećem kada sam u Srbiji je drastično opao broj pekara, pljeskavidžarnica, kladionica, kafića, zbog drastično smanjene tražnje za tako nečim. Ljudi su počeli više da pecaju, jer su reke koje su prestali da zagađuju čiste, sakupljaju pečurke, idu kod rođaka i prijatelja, bave se sportom... Ako se nekome bleji, kafić je prestao da mu znači 5% osim zanemarljivog dela populacije.
Zakonski i institucijalni poredak i pravna država:
- Svako najzabačenije seosko stajalište autobusa ima autobusku nišu, peron, nerazbijenu klupu, red vožnje, kantu za smeće, a većina ima i peron. Grafita na stajalištu nema, a mali oglasi se kače na za to specijalno postavljenoj tabli. Red vožnje je zakon koji se poštuje.
- Radno mesto u javnom sektoru je vruća stolica. Na višu poziciju ne možeš da sedneš ako nisi to zaslužio obrazovanjem i profesionalnim zaslugama. Za visoku i odgovornu poziciju ti ne treba partijska diploma. Omladinska inspekcija, jak sistem žalbi, i savremene tehnologije (kamere, snimanje službenih razgovora) svode manevarski prostor za korupciju na minimum.
- Granica je organizovana svugde gde moja firma ne šalje svoje kamione. Sve granice imaju parking-čekaonice da u slučaju kolona kamioni ne stoje na putu. Nemoguće je podmititi, ako nešto nije ispravno sa dokumentima, možeš jako dugo stajati. Sa susednim državom postoji ugovor o obaveznom broju transportnih sredstava koje moraju propustiti dnevno na određenom prelazu. Klozet na granici je, za razliku od onog sa suprotne strane u EU, čist, i za razliku od onog sa strane EU, imaš kantu za papir, tako da ne moraš da ga bacaš na pod. Naravno sve osim onih granica Srbije sa kojima ja imam iskustva.
- Suđenja se sprovode u najkraćem roku, bez razvlačenja. Ako se nešto razvuklo 8 meseci, to je slučaj oca deteubice, gde je pretresano sve na svim mestima gde je živela problematična porodica. Zato što se u tom slučaju sudilo predsednicima kućnih saveta, obdaništima, zdravstvenim radnicima... svima koji su imali obavezu da prijave problematično ponašanje porodice godinama, a nisu.
- Rizik da dete u socijalno opasan položaj je sveden na minimum, zato što postoji čitav sistem kontrole, preko socijalnih radnika, učitelja koji obilaze stanove roditelja, predsednika kućnog saveta... Jedino po čemu se razlikuje od Zapadnog modela je što (uz negodovanje) tolerišu da roditelj podvikne ili ćušne dete. Posledično, opet po rečima ljudi s početka ovog posta, drastično se smanjuje broj sociopata, koje su 2017. "samo gamizale". Roditeljima se daje popravni rok 6 meseci. Ako je loš socijalni položaj deteta uslovljen siromaštvom roditelja, država pomaže da čistačica prođe prekvalifikaciju u, recimo, pekarku, kuvaricu, sa stanovanjem... Ali dete ne sme biti zanemareno. Uz to, od 10 godina, dete ima pravo da se pred sudom odrekne roditelja (što se retko dešava)...
- Prekršajne kazne su smanjene, ali čak i sa tim, policija više voli da piše službene opomene nego da piše kazne.
- Grafiti ne mogu nigde ostati osim možda sa zadnje strane neke zabačene garaže. Klinac žvrljač po odluci suda u po bela dana pred svima kreči ili struže to što je nažvrljao, a cela porodica se stavlja na crni spisak i čestu kontrolu policije i socijalnih službi. Takođe, ako grupa sedmaka vršnjaka pokušava da provali zaključana vrata ženskog toaleta sa devojčicom, pri čemu devojčica sedmakinja dobija prelom, samo mom poznaniku nedavno se desilo u Srbiji da se završi smanjenom ocenom iz vladanja za nasilnike. U svim ostalim slučajevima, cela porodica takvih nasilnika je teško naj*** da će i deca nasilnici i njihovi roditelji ostatak odrastanja provesti u strahu.
Lokalna samouprava i urbanizam:
- Urbanistički planovi su vrlo jaka tema lokalnih medija, a koji osim nekoliko onlajn imaju obavezno i štampana izdanja. Novinari detaljno opisuju primedbe, i na nekim od javnih uvida se postavljaju pitanja direktno gradonačelniku. Tipična izjava gradonačelnika: "nakon velikog broja obrađenih primedbi rešili smo da tako i tako izmenimo plan".
- Ljudi u upravi nisu prosto stručnjaci, nego entuzijasti zaljubljeni u svoj grad. To se oseća svakim korakom prolaska kroz grad.
- Gradonačelnik je lik tipa Dobrice Veselinovića, koga možeš videti isprljanog radom i davanjem primera uređenja i brige o zelenim površinama za vreme radne akcije van svog radnog vremena. Lik tipa Dobrice Veselinovića je i u smislu otvorenosti i običnosti u komunikaciji sa građanima i medijima.
- Ozbiljan rad na biciklizmu je doveo do povećanja biciklističkog transporta iznad proseka Evropske unije. Svugde je zrađeno bar po nešto za biciklistički transport. Negde su napravljeni češljevi za parkiranje, sav biznis i institucije ih imaju u bar nekom obliku. Sva novogradnja ima "Bike box", zatvorenu zaključavanu prostoriju ili spoljni montažni objekat sa krovom za čuvanje bicikala. Gde je stara gradnja, minimum je nacrtana linija razdvajanja pešaka i biciklista, i bačeno par lopata asvalta da se ne lupa neki stari nespušteni ivičnjak...
- Država ima monopol na konverziju zemljišta. U selu koje grad guta širenjem, ostaju seoske ulice sa zabranom velikog povećanja kvadrata i većim smanjenjem zelene površine ukoliko neko želi da poruši straćaru i zida novo. Jedino se otkupi i sruši par kuća gde se probija poprečno na staru seosku ulicu komunalno-saobraćajni koridor. Visoko-novo-gradnja je 95% "Greenfeald", država otkupila po zakonu o PPPPN, saobraćajno i komunalno uredila, i tek takvo zemljište može da se prodaje investitoru ili ustupa za unapred planirane socijalne sadržaje. Divlja gradnja donekle ostaje u seoskim sredinama, ali u gradovima ne postoji.
I ovo je tek početak detaljnog opisa promena, o kojima
@Bender Rodriguez i Mila Pajić govore.