Šta je novo?

Ekoloska svest - Edukacija građana o važnosti životne sredine

Deponija "Duboko" - dobar primer kako ne treba

Četiri godine od početka izgradnje, nakon nekoliko obećanja bivših i sadašnjih predstavnika vlasti, Regionalna sanitarna deponija "Duboko", u blizini Užica, još uvek ne radi. Iako je trebalo da postane model za izgradnju ostalih deponija u zemlji, što je predviđeno Nacionalnom strategijom o upravljanju otpadom, ona to sigurno neće biti, jer su se na njoj godinama nataložile velike količine amaterizma i neodgovornosti. Najpre su predstavnici gradske vlasti objašnjavali da gradnja kasni zbog nerešenih imovinsko-pravnih odnosa, potom zbog potrebe istraživanja terena, pojave klizišta, zahteva evropskih partnera da se ispune visoki standardi, ali i problema oko učešća u finansiranju okolnih gradova i opština koje su uključene u taj projekat. I pored drastičnog kašnjenja, čak i opasnosti da evropski finansijeri naplate penale, kao i činjenice da je velikom broju stanovnika u blizini sadašnjeg užičkog smetlišta Sarića Osoje ugroženo zdravlje - niko ne preuzima odgovornost. Umesto toga nude se nova obećanja i novi rokovi, sa starim obrazloženjima.
image.jpg

Osim u Užicu, deponija "Duboko", najavljivana kao najsavremenija i prva te vrste u našoj zemlji, trebalo bi da reši probleme sa odlaganjem i upravljanjem komunalnog otpada u Čačku, Lučanima, Požegi, Arilju, Ivanjici, Bajinoj Bašti, Kosjeriću i Čajetini. Predstavnici tih lokalnih samouprava, u kojima živi oko 370.000 ljudi, potpisali su 2005. godine ugovor o pokretanju izgradnje deponije, sa preciznim učešćem u finansiranju tog projekta.
Iako se deo užičke javnosti protivio ideji da Čačani u Užicu odlažu smeće, političari su obavili svoj deo posla i Užičane ubedili da je to jedinstvena prilika da grad, umesto sadašnjeg smetlišta koje je prava ekološka bomba, dobije savremenu sanitarnu deponiju. Početkom decembra 2005. godine, prilikom razgovora sa tadašnjim predsednikom opštine Užice Miroslavom Martićem (DS), Velimir Ilić, koji je u to vreme bio ministar infrastrukture ponudio je "trampu" - deponiju Čačanima za autoput Užičanima.
image.jpg

Velimir Ilić i Miroslav Martić
Nakon obećanja da će to ministarstvo "pomoći izgradnju infrastrukture na regionalnoj deponiji Duboko u Užicu, uključiti se u mogući nastavak zaobilaznice oko grada", Ilić je ponovio da "Užice sigurno neće ostati van domašaja autoputa, ali ne onog koji bi vodio do Jadrana, već drugog - prema Republici Srpskoj i Sarajevu". (Danas, 7. 12. 2005. godine)
Šest godina kasnije, deponija se još gradi, a autoputevi zaobilaze Užice.
Veoma značajni regionalni projekat, vrednosti oko 12,5 miliona evra, osim navedenih lokalnih samouprava Zlatiborskog i Mačvanskog okruga, koje treba da obezbede 2,2 miliona dinara, finansijski su podržali država i EU. Republički fond za zaštitu životne sredine obezbedio je bespovratnih 97 miliona, učešće Nacionalnog investicionog plana je 18,3 miliona dinara, dok je ostatak obezbeđen kreditom Evropske banke za obnovu i razvoj u iznosu od 5 miliona evra i donacijim Evropske komisije od 3,8 miliona evra.
U okviru deponije trebalo bi da postoji centar za reciklažu, a u navedenim gradovima i opštinama postojaće transferne stanice. Osnovano je i regionalno javno-komunalno preduzeće pod nazivom Regionalna sanitarna deponija "Duboko", čije je sedište u Užicu, u kome je planirano da bude zaposleno oko 120 radnika. Iako deponija ne radi, u njoj već radi 14 radnika, od kojih je jedanaestoro u stalnom radnom odnosu, a troje je angažovano na određeno vreme. Navodno, u pitanju su veoma složeni poslovi i ne može se bez njih.

Sve je spremno, a deponije nema
Realizacija tog projekta počela je u julu 2007. godine izgradnjom pristupnog puta. Radove je otvorio tadašnji predsednik opštine Užice Tihomir Petković iz DSS-a. Tri meseca kasnije, prilikom predstavljana dopune Studuje o proceni uticaja deponije na životnu sredinu, Petković je obećao:
image.jpg

Bivši predsednik opštine Užice Tihomir Petković
"Prva regionalna sanitarna deponija u našoj zemlji, koju će koristiti devet opština na području jugozapadne Srbije, počeće da funkcioniše na jesen 2008. godine." (Beta, 7.9. 2007. godine)
Na istom skupu, tadašnji direktor deponije "Duboko" Vasilije Šunjevarić, koga je na tu funkciju imenovala koalicija DSS, NS, G17 plus i Liga za Užice, saopštio je da je "otkupljeno zemljište na lokaciji deponije, urađen pristupni put i u toku su radovi na uklanjanju šume".(Beta, 7.9. 2007. godine)
Rok nije ispoštovan, a godinu dana kasnije, nakon konstituisanja nove užičke vlasti (DS, SPS, G17 plus, SPO i LDP), za novog direktora imenovan je Ivan Đokić (DS) koji je ponudio novi rok:
"Izgradnja teče prema planu, tako da se može očekivati da "Duboko" prvi otpad primi i preradi već krajem 2009. godine." (ekapija.com, 17. 10. 2008. godine)
Da će, ipak, biti problema sa izgradnjom, ukazao je naredne jeseni novi gradonačelnik Užica Jovan Marković (DS):
"Kreditna sredstva kao i donacije pristižu uredno, ali je veliki problem što, izuzev Čačka i Užica, ostale opštine neredovno izmiruju svoje obaveze zbog teškoća sa budžetom, iz čijih sredstava isključivo finansiraju ovaj objekat." (RTV, 7. 9. 2009. godine)
Nakon toga, Đokić je najavio novi rok:
"Regionalna deponija 'Duboko' kod Užica ...trebalo bi da u maju naredne godine lageruje prve tone otpada." (regionalne poslovne novine Biznis, 7.09. 2009. godine)
Ni taj rok nije ispoštovan, a objašnjenje da je krivac vlasnik koji 30 ari svog zemljišta, na kome bi trebalo da se postavi centar za selekciju, ne želi da proda tu parcelu već da je zameni za drugi plac iste površine, ali da ponudom nije zadovoljan, zvučalo je diletantski jer je lokalna samouprava taj problem morala da reši mnogo pre nego što je počela gradnju deponije.
"Konsultovali smo se sa veštacima po čijem mišljenju za tih spornih 30 ari placa možemo dati maksimum 15 ari u Sevojnu, na daleko boljoj lokaciji. On takvu ponudu odbija i zbog toga je nastao problem." (gradonačelnik Užica Jovan Marković, Blic, 29. 5. 2010. godine)
Neko nije govorio istinu, jer je Đokićev prethodnik, Vasilije Šunjevarić, još 2007. tvrdio da je zemljište otkupljeno. Da stvari budu još gore, zbog probijenog roka pretila je opasnost da evropski finansijeri zatraže penale. Ipak, gradonačelnik Marković je obelodanio da je nekako uspeo da ubedi donatore i kreditore da odustanu od toga.
"Imali smo sastanak sa predstavnicima EU koji su razumeli naš problem. Dogovorili smo se o novom roku i dobili uveravanje da za dosadašnje kašnjenje nećemo plaćati penale." (Blic 29. 5. 2010. godine)
Nakon prolećnog roka, usledio je novi, jesenji rok:
"Višegodišnji radovi na izgradnji regionalne deponije "Duboko" kod Užica ...biće završeni u oktobru", rekao je užički gradonačelnik, a potom pojasnio: 'Iznenadna pojava klizišta na lokalitetu buduće deponije i problemi koji su se javili u rešavanju imovinsko-pravnih odnosa, glavni su razlozi što ovaj objekat, trenutno najveća investicija u užičkom regionu, nije završen u maju, kako je bilo planirano'." (regionalne poslovne novine Biznis, 4. 8. 2010. godine)
image.jpg

Gradonačelnik Užica Marković i ministar Dulić na gradilištu deponije "Duboko"
Nakon što je gradilište, sa predstavnicima užičke vlasti, obišao ministar zaštite životne sredine i prostornog planiranja Oliver Dulić, usledilo je novo pomeranje roka.
"Očekujemo da će prve količine otpada biti deponovane krajem novembra. Radovi su u završnoj fazi, zaokružena je finansijska konstrukcija i verujem da ćemo sa Ministarstvom zaštite životne sredine ceo projekat uspešno privesti kraju." (gradonačelnik Užica Jovan Marković, Danas, 30. 9. 2010. godine)
"Kada se deponija završi, a to očekujemo do kraja ove godine, i držimo za reč gradonačelnika i ljude koji rade na tome, najzad će se stvoriti uslovi da se stare deponije zatvore i saniraju." (ministar zaštite životne sredine i prostornog planiranja Oliver Dulić, Danas, 30. 9. 2010. godine)

Komšijski javašluk i klizište stopiraju Duboko
Početkom decembra 2010. godine usledio je skup u Guči, kome su prisustvovali predstavnici devet lokalnih samouprava, uključenih u taj projekat, kada je ponovo potvrđeno da se projektom nije ozbiljno upravljalo.
"Izgradnja deponije 'Duboko'... u završnoj je fazi, a ukoliko lokalne samouprave ne izmire ukupan dug od 50 miliona dinara, njen početak rada će biti prolongiran. Ukoliko svi izmire svoja dugovanja, deponija će početi da radi na proleće." (gradonačelnik Čačka Velimir Stanojević, Beta, 9. 12. 2010. godine)
Umesto završetka usledila je faza neizvesnosti kompletnog projekta.
"Projekat je došao u neizvesnu fazu, pa očekujem da se izjasne opštine koje ovo ne mogu da prate. Molim sve kolege da se u opštinskim budžetima planira novac za deponiju da ne bismo dospeli u situaciju da je popunjavaju samo Čačak i Užice." (gradonačelnik Užica Jovan Marković, Politika, 10. 12. 2010. godine)

Odbornici sa direktorom Đokićem na gradilištu
Na sesiji u Guči, Ivan Đokić je informisao prisutne da je "pristupna saobraćajnica do deponije završena 90 odsto, centar za selekciju 40 odsto" i da će "uskoro biti montirana oprema, dok će već sledeće sedmice početi postavljanje kompaktora, mašine za sabijanje otpadaka". (Politika, 10. 12. 2010. godine)
Dva meseca kasnije, deo opozicionih odbonka užičke Skupštine posetio je gradilište da se uveri zbog čega radovi kasne.
"Govoreći o datumu kada će deponija početi sa radom, Đokić je rekao da je izvođačima potrebno oko šezdesetak radnih dana da završe najneophodnije poslove, odnosno kada će sve biti spremno da deponija počne da funkcioniše." (zvanični sajt grada Užica, 1. 2. 2011. godine)
Međutim, nakon odborničke vizite, Đokić je odredio potpuno novi rok.
"...možemo da očekujemo da će deponija biti spremna da prve količine otpada primi krajem maja ili početkom juna ove godine." (Danas, 18. 3. 2011. godine)
Sporna folija

Osim mnoštva problema u izgradnji prve evropske sanitarne deponije u Srbiji, neizvesna je i sudbina vodonepropusne obloge od polietilenske folije za oblaganje zemljišta na deponijama. Ta obloga trebalo je da bude iskorišćena za izgradnju lokalne deponije kod Čačka, čija gradnja nikad nije počela. Obloga koju su građani Čačka platili oko 2,5 miliona dinara, kupljena je 1998. godine i od tada se nalazi u krugu čačanskog JKP Vodovod. Gradonačelnik Čačka Velimir Stojanović sada predlaže da folija bude čačanski ulog u izgradnji deponije "Duboko".

Sa druge strane, Ivan Đokić, kazao je da u međuopštinskom ugovoru o finansiranju izgradnje ne postoji član koji govori da je ova folija deo osnivačkog uloga grada Čačka:

"Italijanska firma 'Uni eko', koja je izvođač radova na izgradnji tela deponije obavezala se ugovorom da njihovi radovi obuhvate i nabavku i postavljanje njihove folije.... Folija koju ima Čačak može da postane predmet razgovora Italijana i Čačana". (Novosti, 29. 3. 2010. godine)
image.jpg

Na utisak da su kašnjenju kumovali dilentatizam i nestručnost, on otkiva da "u samom startu projektna dokumentacija nije bila dobro pripremljena".
"'Projekat je prvobitno bio namenjen samo za Užice, a kasnije je prerastao u regionalni i to bez ikakvih suštinskih izmena. Nije se vodilo računa da bi deponija od prvobitno planiranih 50 do 60 tona smeća dnevno, trebalo da primi 250 tona... Nailazili smo na ozbiljnije probleme i trošili ogromna sredstva, tako da će ceo projekat izaći na oko 15 miliona evra', izjavio je Đokić, a potom naveo da je 'ključni problem bilo klizište, odnosno, nestabilnost tela deponije'...'Zbog toga je, u jednom trenutku, izvođač radova, italijanska firma Uneko, predlagao da se odustane od te lokacije, pa su morali da dolaze stručnjaci iz Italije kako bi se problem rešio'. Na pitanje kako je bilo moguće pokrenuti tako veliki i skup projekat bez detaljnih i stručnih analiza, koje bi morale da ukažu na nestabilnost tla, Đokić kaže da ne želi nikoga da optužuje, jer to, kako poručuje, 'sada nikome nije potrebno'...Deponija Duboko je dobar primer kako neke stvari ne treba raditi...Nakon dodatnih analiza, utvrđeno je da je bilo osnova za pojavu klizišta, ali takve analize nisu urađene na samom početku, već se krenulo u ugovaranje, zaduživanje i uzimanje donacija. Projekat jeste postojao, ali nije imao sve potrebne stručne analize, pa smo morali da uradimo reviziju. Imam mandat direktora od 2008. da završim tu investiciju, a Upravni odbor detaljno je informisan o svim problemima." (Danas, 18. 3. 2011. godine)
image.jpg

I tako, od proleća do jeseni, projekat koji je najavljivan godinama, odlaže se godinama, zbog lošeg upravljanja i - nikome ništa. S druge strane, planirana vrednost te investicije bila je 12,5 miliona evra, ali troškovi su dostigli 15 miliona evra. Osim navedenih finansijera, Vlada Švedske je preko svoje agencije SIDA kasnije odobrila donaciju za sanaciju klizišta vrednu 1,5 miliona evra, kao i 860.000 evra za tehničku pomoć, dok je za istu namenu Vlada Francuske donirala 280.000 evra.
21. 04. 2011. | Nenad Kovačević

info sa - http://www.istinomer.rs/sr/teme/series/89/Deponija+"Duboko"+-+dobar+primer+kako+ne+treba.html
 
Mobilni telefoni ipak ubijaju pčele
BY ŽELJKO + MAY 13TH, 2011 39 pregleda
Signal poziva mobilnog telefona uzrokuje dezorijentaciju pčela i na kraju – njihovu smrt.

Istraživanje izvršeno u Švajcarskoj je pokazalo da signal mobilnih telefona ubija pčele. 83 eksperimenta su pokazala iste rezultate.

Studija je otkrila da pčele značajno reaguju na mobilne telefone postavljene blizu ili u košnicama i koji su u statusu poziva nekog broja. Za to vreme pčele su zujale mnogo jače nego inače i celu situaciju tumačile kao poziv da se izađe iz košnice, međutim frekvencija mobilnih telefona ih zbunjuje tako da lete čudno i iznenada uginu. Sve ovo se ne dešava kad telefon nije u upotrebi.
bee-pollinating-537x424.jpg



Dakle, signal poziva mobilnog telefona uzrokuje dezorijentaciju pčela i na kraju – njihovu smrt. To se već osetilo u svetu, jer se populacija pčela u SAD i Velikoj Britaniji smanjila skoro upola u poslednjih trideset godina – što se poklapa sa popularizacijom i prihvatanjem mobilnih telefona.

Da podsetimo, pčele su sastavni deo poljoprivrednih i ekoloških sistema, proizvodeći med i, što je još važnije, oprašujući biljke koje mi gajimo. Obzirom da nije verovatna situacija u kojoj se ljudi odriču mobilnih telefona, postavlja se pitanje kako će se zaustaviti njihov katastrofalan uticaj na ove insekte od kojih zavisimo.

info sa - http://www.ekologija.rs/mobilni-telefoni-ipak-ubijaju-pcele
 
Zaposleni SRC Uvac i 20 volontera opremilo više od 3.500 džakova smeća u velikom čišćenju reka i jezera
http://www.kurir-info.rs/ocistili-osam- ... nak-757101

Sada kada se vode Beograda povlace tj vracaju na redovaan nivo vodostaja
ostace po obali rasute plasticne flase, kese i sl.

Bilo bi dobro vec sada krenuti sa planiranjem i BGD akcije
kako bi uzivanje u BGletu bilo potpuno
 
Grad dobio baštovansku gerilu

Beogradski gerila baštovani tajno, noću ili predveče, sade biljke na zapuštenim gradskim površinama. Osim sređivanja zelenih površina o kojima niko ne brine, gerila baštovani prave i bacaju “bombe” od semena iz kojih kasnije, posle prve kiše, niče cveće i poručuju da “niko ne može da čupa, koliko mi možemo da sadimo”.

http://www.24sata.rs/vesti/beograd/vest ... 8665.phtml

https://www.facebook.com/photo.php?v=48 ... =2&theater
https://www.facebook.com/SnagaBilja
 
Treba biti malo smeliji i kreativniji u smišljanju načina da se ljudima priblizi ideja novih ekoloških principa uredjenja grada. Vecina novih projekata pokusava da postigne sto vece prožimanje zelenog i urbanog. Evo jedne neobicne ideje ciji je smisao promocija ovog prožimanja, dakle pokušaj direktnog prenošenja ideje da ova dva aspekta ne moraju uvek biti suprotni jedan drugom. Naprimer, kućica na drvetu kao informativni centar na mestima gde ima dovoljno velikog drveća (Ada, Ratno i druga ostrva, veći parkovi). Budi radoznalost i direktno deluje na emocije. Bez apstraktnih objašnjavanja pokazuje čoveku zaista ogromnu razliku u osećaju kad se nalazimo u prostoru u kome se o ovom jedinstvu vodilo računa.

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90

90
 
Prva u Srbiji: Kuća od guma, flaša i otpada
earthship_u_srbiji_7.jpg

earthship_u_srbiji_1.jpg

earthship_u_srbiji_2.jpg

earthship_u_srbiji_6.jpg

Kao oličenje održivog dizajna i izgradnje, u kome nijedan deo održivog življenja nije ignorisan, koncept gradnje nazvan Earthship stigao je 2012.godine i u Srbiju.

Smilja Ignjatović i Bojan Jovanović, vajari po struci, započeli su, a tri meseca kasnije i završili izgradnju samoodržive kuće u selu Brusnica, nadomak Gornjeg Milanovca.

Earthship kuća, prva takve vrste u Srbiji napravljena u potpunosti od recikliranog materijala kao što su stare gume, plastične boce, drvo i slično.
http://www.gradnja.rs/prva-u-srbiji-kuc ... -i-otpada/
 
I lepo i ružno. Upozorenje, opomena, ali i retko dobro napisan tekst o čudnoj kombinaciji tragičnog i lepog koju silom prilika moraju i da osete i da razumeju svi oni čiji se život odvija u blizini industrijskog bespuća bilo kog velikog grada.


Robert Sullivan: The Meadowlands: Wilderness Adventures on the Edge of a City

"Just five miles west of New York City," the back cover of Sullivan's book reads, are the Meadowlands: "this vilified, half-developed, half-untamed, much dumped-on, and sometimes odiferous tract of swampland is home to rare birds and missing bodies, tranquil marshes and a major sports arena, burning garbage dumps and corporate headquarters, the remains of the original Penn Station, and maybe, just maybe, of the late Jimmy Hoffa." It is "mysterious ground that is not yet guidebooked," Sullivan writes inside, "where European landscape painters once set up their easels to paint the quiet tidal estuaries and old cedar swamps," but where, now, "there are real hills in the Meadowlands and there are garbage hills. The real hills are outnumbered by the garbage hills."

Lutz's book describes the region as a "32-square-mile stretch of sweeping wilderness that evokes morbid fantasies of Mafia hits and buried remains." As Lutz explained in a 2008 interview with Photoshelter, "When I first saw the Meadowlands I was completely blown away at this vast open space with the Manhattan skyline in the distance. It was this space that existed between spaces, somewhere between urban and suburban all the while made up of swamps, towns and intersecting highways. None of it made any sense to me, still doesn't."

All told, the area has become, Sullivan writes, "through negligence, through exploitation, and through its own chaotic persistence, explorable again."

To write his book, Sullivan went on a series of explorations through the Meadowlands, including by canoe and in the company of a former police detective.

While there are definitely some moments of rhetorical over-kill, the book is so filled with interesting details that it proved very hard to stop reading; in between learning about the "discharged liquefied animal remains" that were dumped into the region's streams and rivers, or the "major pet company and Meadowlands development firm" that "drove so many steel girders into the ground that people joked Secaucus would become a new magnetic pole," or even the old—and, unfortunately, forgotten—mine shafts that began swallowing a development called the Schuyler Condominiums, Sullivan's book, like any good and truly local history, builds to a level of narrative portraiture that is as braided and fractally involuted as the wetlands it documents.

For instance, Sullivan discovers a flooded radio transmission room, "its giant antenna felled in the water like a child's broken toy," as well as "little islands, composed wholly of reeds," one of which, in the middle of soggy nowhere and accessible only by boat, was "surrounded by bright yellow police emergency tape: CAUTION, the tape said."

Relating the litany of pollutions that exist in the swamps, he guides the reader's eye toward ponds of cyanide, truckloads of "unregulated medical waste," and soil so thoroughly contaminated with mercury that, "as recently as 1980, it was possible to dig a hole in the ground and watch it fill with balls of shiny silvery stuff."

This might even have affected the New York Giants football team after they moved into Meadowlands Stadium: "In the mid-1980s, playing football in the Meadowlands meant possibly risking your life, because shortly after the stadium opened players for the Giants began developing cancer... 'Players complained of occasionally foul-smelling water, and the high incidence of leukemia in adjacent Rutherford...'" No official medical link was either admitted or found. Indeed, certain streams are really a kind of "garbage juice"—an "espresso of refuse," as Sullivan nauseatingly describes it.

In many places, the so-called ground is, in fact, trash—so much so that "underground fires are still common today... you can see little black holes where the hills have recently burped hot gases or fire... huge underground plumes of carbon dioxide and of warm moist methane, giant stillborn tropical winds that seep through the ground to feed the Meadowlands' fires, or creep up into the atmosphere," forming a particularly Dantean local climatology of reeking crosswinds. One of these fires "burned for fifteen years."

The Meadowlands are, after all, a massive dump, more landfill than landscape. The effect, though, is a kind of new picturesque, an engineered sublime of artificial hills, deltaic chemical accumulants, cheap hotels overlooking it all on the periphery, and even entire lost buildings buried beneath three centuries of dumping. "If you put a shovel anywhere into the ground and dig just about anywhere in the Meadowlands," Sullivan writes, "it won't be long until you hit rubble from a building that was once somewhere else."

In Kearny, one old dump contains pieces of what was once Europe. In 1941, under the auspices of the Lend-Lease Act, shipments of defense equipment went from the United States to Great Britain by boat. On their return trip, the boats used rubble from London bombings as ballast. William Keegan, a Kearny dump owner, contracted to accept the ballast. As a result, some of the hills of the Kearny Meadows are London Hills.

This is actually also true for New York's FDR Drive, which is partially constructed on British war ruins used as fill.

There is an amazing chapter about mosquito control in the region, something I want to return to in a future post someday; another about treasure hunters on a quest for Revolutionary War-era gold and silver; and another about the construction of the hulking and monumental Pulaski Skyway. Before that oddly tunnel-like, 3.5-mile, elevated roadway was built, "ferries and sailboats took passengers from New York to Newark via Jersey City," but, like something out of a Terry Gilliam film, "it was not unusual for papers to report that a ship making the trip had been blown out to sea and never been seen again."

I could go on and on. There is even an entire subplot in which Sullivan hunts down the buried remains of New York's Penn Station.
...
In any case, together with Lutz's photos of the region and its very particular anthropology—which Lutz discusses in an interview with Conscientious, remarking that the Meadowlands are "an astonishing mixture of towns, swamps, trains, motels and an amazing array of bisecting highways all trying to keep you out"—both books have been invigorating encounters over the past week or two, and each is worth checking out if you get the chance.

http://bldgblog.blogspot.com/2010/06/meadowlands.html

4725585618_3f2ff7325e_o.jpg

Edie-Meadowlands.jpg

Edie-peaceful-Meadowlands.jpg
 
Lep način da ljudi bolje upoznaju Beograd i više cene ekološke aspekte ambijenta kroz koji prolaze jeste da voze bicikl, pa mu promocija biciklizma nekako dođe i ubijanje čitavog roja onih muva iz izreke jednim jedinim udarcem. Grad je svuda oko vas, dodiruje vas, niste se ogradili pobegavši u zatvorenu kutiju nekog stana ili kola.

Da bi se malo razbio strah onih koji tek uče vožnju bicikla, možda bude od pomoći i ovo parče čiste biciklističke magije ... dobro, fizike, ali neintuitivni fizički zakoni se sasvom lepo mogu zvati i ovako. Samo im recite da neće pasti, bicikl će ih držati sam od sebe ako prethodno uspeju da mu poveruju toliko da krenu malo brže ...

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=NeXIV-wMVUk[/youtube]
 
Zuma, sa kog sajta si skinuo ove sjajne fotke sojenica
 
Evo još malo :D Uobičajena arhitektura je ograničena mnogo više nego što nam izgleda: standardizovanom funkcionalnošću, cenom, prilagođenosti masovnoj proizvodnji, potrebom da zadovolji masovni ukus, oblicima koji omogucuju gusto pakovanje susednih zgrada i maksimalno iskoriscavanje prostora, teksturama, bojama ... Takvi beskonačno ponavljajući mentalni zidovi nam vremenom postaju nevidljnivi. Ekologija je dobar izgovor za malo zdrave anarhije 8)

7c3c6a047f69c4dc5d23108b95741728_s730.jpg

water-use-hotels1.jpg

tree-houses-for-adults-40-pics_29.jpg

tumblr_mqdxj3Mlqg1rrdrs9o1_400.jpg

large_9522_treehouse.jpg

baumraum-treehouse-1.jpg

20130609081856657.jpg

Costa+Rica+Treehouse+Home+Rental+Living+Room+-+Copy.jpg

treehouse.jpg

222179_418084554921713_576941479_n.jpg

Zanimljivosti_Cudne_Gradjevine_Kuce_na_drvetu_14.jpg

article-2264716-17057769000005DC-632_964x542.jpg

PastedGraphic-1.png

780-480-0.jpg

Treehouse%20by%20Vincent%20Thfoin%20-%20Rambouillet%20Forsest,%20France.jpg

kucica-na-drvetu.jpg

tree-house-modern-building.jpg

Treehouse-Pacific-Environment-Architects-Yellow-Treehouse1.jpg

treehouse.jpg

Treehouse_1.jpg

tree-house.jpg

11.jpg

2848196574_4eae252452.jpg

6-18507-enchanted-1347387828.jpg

Tree%20House%201.png

Tree-House-Glass-Window-Wooden-Stairs-Wooden-Loft.jpg

tree-house.jpg

c89cd3307bccd28d75818db95d547c17.jpg

treehouse.jpg

treehotel_mirrorcube_ext_021.jpg

treehouses06.jpg

8.jpg

sq-tree-house.jpg

froschkonig-stilt-house-treehouse-7.jpg
 
JKP „Zelenilo Beograd“
RADE LAKŠE POSLOVE

U „Zelenilu“ kažu da se osobama kojima je izrečena presuda o društveno-korisnom radu dodeljuju lakši poslovi.
- Oni na teren idu isključivo u pratnji poslovođe, koji vrši nadzor njihovog rada. Uglavnom rade na grabuljanju lišća, sakupljanju granja, čišćenju dečjih igrališta i zelenih površina, farbanju dečjih rekvizita, čišćenju snega... - objasnili su iz JKP „Zelenilo Beograd“. Kako navode, ne postoji rok za javljanje na rad, već je bitno da se obavezni sati odrade u roku od dva do šest meseci.
 
Mala demonstracija sile. Kako se štiti životna sredina i usput treniraju politički predstavnici. Doduše, životna sredina je ovde više kulturne i duhovne nego fizičke prirode. Ipak pošto, kao i u slučaju drugih na fizičkom nivou nepostojećih pojmova tipa pravda, ljubav, istina, mi na sasvim konkretan način zavisimo i od njih, razlika verovatno nije preterano velika.

-------------------

U zemlji vatre i leda gde polja lave okružena maglom, kruže legende o “skrivenom narodu” – hiljadama vilenjaka koji žive u islandskim divljinama.

Bilo je samo pitanje vremena kada će dobiti i svoje političke predstavnike.

Zaštitnici prava vilenjaka udružili su se sa borcima za očuvanje životne sredine kako bi ubedili islandsku Komisiju za izgradnju puteva i uređenje obale i lokalne vlasti da napuste projekat izgradnje autputa od vrha poluostrva Alfranes do predgrađa Rejkjavika Gardabera.

Oni strahuju da će put narušiti stanište vilenjaka i tvrde da je ova oblast naročito važna jer se tu nalazi vilenjačka crkva.

Projekat je obustavljen dok Vrhovni sud Islanda ne odluči o ovom slučaju koji je pokrenula grupa Prijatelji lave.

U međuvremenu su članovi okupljali na stotine protestanata da blokiraju prolaz buldožerima.

To nije prvi put da se “vilenjačko pitanje” ispreči planovima grada. Tema se toliko često provlači, da administracija ima pripremljene odgovore za medije u slučaju “Huldufolka” ili “skrivenog naroda”, a u većini stoji da su “problemi rešeni odlaganjem projekta do određenog roka kada vilenjaci koji naseljavaju teren navodno mogu da se presele”.

Skandinavski folklor prepun je vilenjaka, trolova i drugih mitskih stvorenja. Većina ljudi iz Norveške, Danske i Švedske nije ih shvatala ozbiljno još od 19. veka, ali vilenjaci u Islandu nisu šala.

Istraživanje koje je sproveo Univerzitet Islanda 2007. otkrilo je da oko 62 odsto od 1.000 ispitanika smatra da je makar moguće da oni postoje.

Ragnildur Jonsdotir, samoprozvani “prorok”, veruje da telepatski komunicira sa ovim stvorenjima.

“Bio bi strašan gubitak i velika šteta i za nas ljude i za vilenjake”, rekao je on o projektu izgradnje autoputa.

Iako mnogi Prijatelji lave kao motivaciju imaju brigu o očuvanju životne sredine, oni vide priču o vilenjacima kao deo šireg problema očuvanja istorije i kulture ove jedinstvene zemlje.

Andri Sner Magnason, poznati ekolog, kaže da je njegova najveća briga da će put preseći polje lave na dva dela i uništiti gnezda ptica.

“Nekima je cela priča o vilenjacima iritantna”, kaže on dodajući da on lično nije siguran da li vilenjaci postoje.

Ipak, on dodaje: “Venčao sam se u crkvi pred Bogom koji je podjednako nevidljiv kao i vilenjaci, pa je ono što deluje iracionalno, za Islanđane sasvim stvarno”.

Jedna od islandskih najpoznatijih umetnica, Bjork, nije oklevala da da odgovor na provokativno pitanje tv komičara i voditelja Stivena Kolbera da li njen narod veruje u vilenjake.

“Verujemo”, rekla je ona. “To je neka veza sa prirodom, poput veze sa stenama, jer u njima žive vilenjaci. To je stvar poštovanja”.

-----------------------------

I naš najbolji komentar:

"e konacno nesto pametno u novinama da procitam!
da smo mi na vreme brinuli o nasim vilenjacima, ne bi sada nase drustvo bilo u ovako dubokoj krizi."

http://www.b92.net/zivot/vesti.php?yyyy ... _id=792489
 
"HS-VG" namenjen je za proizvodnju "HHO" gasa (smeša vodonika i kiseonika) kao DODATNOG GORIVA za sve tipove motora sa unutrašnjim sagorevanjem goriva (Diesel i Otto), bez obzira koje gorivo koriste za pogon (dizel, benzin, TNG,…).

Ugradnjom "HS-VG" ostvarujete UŠTEDU glavnog pogonskog goriva od 10 do 30 %!
izvor http://www.hhogas.rs/vodonik_generator

Bilo je pre neki dan na TVu testirali na kružnoj ruti Bgd - Šimanovci
i dokazali da stvarno uštedi 30 tak posto goriva

Nisam siguran da li sam dobro skapirao
ne samo što tako 30 % manje zagadjuje,
već nus produkt- čist kiseonik ubacuje u okolinu

Kada bi to bio obavezan uredjaj u svim vozilima
da li bi smo u Bgd imali i za 40 % ćistiji vazduh :roll:
 
Otrovni oblak smoga i sumpora guši Srbiju
http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/429663 ... usi-Srbiju

А шта раде надлежни, ПДВ на угаљ је 8 а на пелет 20%. ТНГ који готово не загађује ваздух је оптерећен наметима преко 30 % док је нпр. у БиХ 12 %.
Екологија је девета рупа на свирали, изгледа да је из понижења бавити се ургентним еколошким проблемима, сви би да бистре о глобалним.
 
MilisaV":540suca5 je napisao(la):
boco to je prevara.
Ok al kad nadjes malo vremena pojasni malo

jutros na B92 ,,Dobra zelja,, prikazaše ugradnju
i na traktore a ,,domacinini,, kazivaše svoje iskustvo

U Bgdu glavni proizvodjč smoga jeste auto saobracaj
a on je veliki uzrok nevolja i najmlajim Beogradjanima
ako ovo moze smog da smanji za 20-30 % velika je stvar
 
Ako neko ima jelku sa busenom, a da ne zna kuda ce sa njom pa planira da je baci, nek mi se javi, da je pruzmem i zasadim na javnu povrsinu koju je zelenilo Beograd zaboravilo.

Sent from my LG-E510 using Tapatalk 2
 
Ne gde ovo da stavim pošto izgleda ne postoji tema koja se na najopštiji način bavi urbanizmom Beograda, njegovim karakterom i celinama. Šta želimo, kako nam se grad razvija, šta bi bilo korisno podsticati, a šta će stvarno desiti ako se postojeći trendovi nastave. Ovo izgleda ipak najbliže vesti o kojoj je reč.

Svaka čast Nemcima. Ispalo je da su se baš oni osmelili da povežu i praktično realizuju nekoliko očiglednih trendova u modernom urbanizmu. Ranije sam dosta pisao o potrebi da u Beogradu sačuvamo što više zelenih i javnih površina koje smo pukom srećom nasledili, odnosno da ne pretvaramo bar najvrednije delove grada u izložbu stakla i betona. U vremenu klimatskih promena, skupe energije, eko urbanizma i novih shvatanja šta ljudima u velikom gradu ustvari treba, takav koncept je i dalje moderan jedino u public relations spinovima koji se prodaju zemljama trećeg sveta. Nasuprot tome, u razvijenijom svetu su u međuvremenu prošli put od shvatanja da zelenila ima premalo, preko ideje da ne samo da ga treba više, nego da nije svejedno ni kako je raspoređeno, tj da mora da bude i međusobno povezano u neprekinute zelene mreže sa čvorištima različitih veličina, pa zatim je sledilo shvatanje da jedan njihov deo mora da bude i slobodna, ne-parkovska priroda sa prigodnim delovima funkcionalnog eko sistema, da bi se na kraju stiglo do opšteg, integrisanog koncepta javnih površina u kojima je takvo zelenilo samo jedan (mada suštinski važan) deo humanizovanih javnih prostora koji omogućuju i mnoge druge ljudske potrebe u ogromnim gradovima. Naprimer potrebu za otvorenim prostorom ili širim vidikom, za socijalim kontaktima, postojanje mesta za opuštanje, za rekreaciju, pravo na alternativni saobraćaj kao što je biciklizam, prigodna mesta za veće skupove i priredbe, itd. Po tom shvatanju u istu klasu spadaju recimo i pešačke zone i pešački trgovi, kao i obale reka i jezera.

E pa u Hamburgu su najzad odlučili da su ovi trendovi u toj meri važni i korisni da je pala odluka da se izradi plan koji će omogućiti da u toku sledeće dve decenije SVI građani koji to žele mogu da iz upotrebe potpuno izbace automobil. Po njima, došlo je vreme u kome šetnja, bicikli i javni transport mogu do kraja da zamene privatne automobile. Gde god to bude moguće, slobodne površine, stari objekti i neki putevi će biti zamenjeni "zelenom mrežom", tj neprekidnim, međusobno povezanim sistemom otvorenih javnih površina kojim je bez privatnog automobila moguće doći do bilo kog mesta u gradu.

Pa sad vi procenite gde se naši noviji projekti i mi sami trenutno nalazimo u odnosu na ovo. Ne po parama, nego po pristupu. Pri tome ne mislim jedino na naše vrle planere i administraciju, oni ionako već maltene javno priznaju da ih je briga samo kako da zemljište ili odmah pretvore u novac, ili bar u mašinu za proizvodnje novca, a u najboljem slučaju im je ideja da "zaposle ljude", pa da im onda pomognu sa još više mesta gde se mogu rastati od onog novca koga slučajno još imaju. Niko više i ne spominje urbanizam, kvalitet života, smer u kome se grad razvija, bilo šta što se ne svodi samo na potrošnju ili zaradu investitora.

Par citata.

"The German city of Hamburg has announced plans to become car-free within the next two decades. It is an ambitious idea, but city officials obviously feel that the personal motorcar does not fulfill a function that walking, biking and taking public transport cannot.

The goal of Hamburg’s project is to replace roads with a “gruenes netz” or a green network of interconnected open areas covering 40% of the city. According to the official website, parks, playgrounds, sports fields, allotments and cemeteries will be connected to form a network, which will allow people to navigate through the city without the use of cars."

http://www.bbc.com/future/story/2014020 ... o-car-free


Hamburg is currently working on a plan that would eliminate the need for cars within the next 15-20 years, making the city a greener, healthier and more pleasant place to live. The city’s proposed Grünes Netz, or “Green Network” will create pedestrian and cycle paths to connect the city’s existing, substantial green spaces, and provide safe, car-free commuter routes for all residents.

Hamburg’s Green Network will be constructed over the next 15-20 years, and it will create car-free paths between all major parks, playgrounds, community gardens, and cemeteries in Hamburg. The resulting network will cover 40% of Germany’s second-largest city, and it should enable commuters and tourists alike to navigate the once-car-dependent city entirely by bicycle and on foot.


http://inhabitat.com/hamburg-announces- ... -20-years/


Currently some 30 city staff are developing the green network, aided by personnel in the city's seven districts. When politicians make the green web a priority, it will be an extensive network indeed, covering some 7,000 hectares. And Fritsch's team envisions a network that doesn't just help residents get from point A to point B in a sustainable fashion. "It will offer people opportunities to hike, swim, do water sports, enjoy picnics and restaurants, experience calm and watch nature and wildlife right in the city", she explains. "That reduces the need to take the car for weekend outings outside the city, which further reduces the damage to the environment."

Modern city life: walking, biking, watching nature right where you live. Climate change is already generating a surprising mix of futuristic and back-to-nature solutions.


http://www.theguardian.com/sustainable- ... ate-change

landschaftsachsen.jpg


freiraumverbundsystem.jpg
 
Poštovani,

već neko duže vreme razmišljam o tome da je osnovna obaveza svakog čoveka da se udružuje u cilju postizanja adekvatnih rezultata iz oblasti očuvanja životne sredine.

Svima nama je ovo jedino mesto za život. Potrebno je globalno razmišljanje i lokalno delovanje u cilju poboljšanja ekološke svesti i zaustavljanja propdanja okoline.

Svesni smo činjenice da je ekologija usko povezana sa drugim aspektima naših života. Pre svega sa urbanizmom. Beogad je grad na dve reke, ima veliki broj jezera, izletišta, šuma, parkova i izvora. Potrebno je puno rada na očuvanju ovih spomenika prirode i kulture jednog naroda i obraza tog istog naroda.

Čini mi se da smo raspršeni na bezbroj strana i da počinjemo sa gomilom tema, a da se ne dolazi do konkretnih pomaka da se one zatvore na najbolji mogući način. Te teme su nam zajedničke, rešavanje istih je imperativ za svakog od nas, a ideje su nam iste ili približno iste.

Do sada sam se susretao sa jednim fenomenom u ovom društvu, a koji je veoma prisutan. To je prepoznavanje nečeg lošeg, a bez konkretnog delovanja.

Retki su oni koji, kao Filip Vukša, rade na tome da sve što vide da nije dobro preokrenu i dovedu do dobrog.

Molim vas sve da razmislite o tome da dovedemo ovaj forum na viši nivo i da se organizujemo u cilju poboljšanja naših života, okoline, grada i duha.

Predlažem da na ovom postu razmenimo mišljenja o tome kako se organizovati, da li se organizovati i kad.

Želim sretan praznik svima koji ga slave. Hristos Voskrese.
 
Vrh