Iskreno, ne znam koji bi to stručnjak ili ekspert mogao da pruži potpunu sigurnost, ako već postoji uverenje da je sve „čisto kao suza“. U praksi, investitor ti neće dostavljati sve ateste, sertifikate, dnevnike i kompletnu tehničku dokumentaciju – a i da hoće, ne može se baš sve iskontrolisati, posebno ne unazad.
Evo primera: stignu keramičke pločice sa deklaracijama i papirima, sve izgleda u redu. Ako uzmeš nasumične uzorke iz više paketa i pošalješ ih na ispitivanje u akreditovanu laboratoriju, dobiješ potvrdu da uzorak zadovoljava standard – ali se to odnosi samo na taj konkretni uzorak. Takve provere se retko rade jer su dodatni trošak, iako su korisne.
Isto važi i za ostale materijale. Sertifikati se često dostave samo da „ima nešto na papiru“, a nije uvek lako proveriti da li to zaista odgovara onome što je ugrađeno.
Papiri često deluju korektno, ali praksa zna da bude drugačija. Pre zatvaranja konstrukcije treba proveriti sve: izolacije, armaturu, podlogu, temperaturu/vreme prilikom radova, pripremu itd. Da li jedan čovek to sve može da isprati u hodu – teško.
Iz mog iskustva, kada su svakodnevno prisutni nadzor, šef gradilišta i inženjer sa strane investitora, tada sve funkcioniše jako dobro. Ali to ozbiljno košta – preko 10k
evra mesečno, pa se većina malih investitora i ne odlučuje za takav sistem.
Na kraju, sve se svodi na poverenje i dobru komunikaciju. Ako i dođe do reklamacija, obično se problem reši, jer je mnogima to ekonomičnije nego stalni monitoring.