Regrutacije je jedina prava slika stvarnog raspoloženja naroda. Šta će čovek uraditi onda kad je stvarno puno toga na kocki? Onda više nema slatkorečivih priča o tome kako je "u principu" rodoljubivo braniti domovinu. Kad je sopstveni život u pitanju. ONDA se vidi ko šta stvarno misli. Inače se davimo u poplavi izmišljenih medijskih narativa i budalaština koje veze nemaju sa stvarnošću. Uporedi odziv za regurutaciju u Rusiji i Ukrajini, i uzevši u obzir pri tome ko je na sve moguće načine, zakonima i jedinicama za hvatanje ljudi, primoran da bude regutovan, jer bukvalno nema izbora, a gde je to dobrovoljno. Razlika je neuporediva.
Što se tiče "plana", plan Rusije je bio da izbegne rat sa bratskim narodom, svo razaranje i umiranje brzim i rizičnim prodorom direktno u Kijev i smenom vlasti sa veoma malim vojnim snagama koje su eventualno dovoljne za to, ali nikako ne da "osvoje" tako ogromnu državu. To, sa takvim snagama, niti je fizički moguće niti je to bio plan, ma šta zapad sada pričao. To međutim nije uspelo zato što zapad nije dozvolio pričom kako će da pružu svu moguću pomoć.
Pošto to nije dozvoljeno, sad imamo pravi rat za teritorije. A to dugo traje zato što se jedna zemlja bori protiv kombinovane snage celog zapada, pri čemu je GDP Rusije $2.24 milijardi, a samo grupa zemalja G7 ima $25.43 milijardi. To je 11 PUTA veća ekomska snaga, a ipak Rusija pobeđuje. Plus toga istočna Ukrajina je veoma gusti niz spojenih naselja i industrijskih zona sa betonskim soliterima koje su u doba hladnog rata namerno tvrdo građeni da bi u ratu mogli da se koriste kao tvrđave i bunkeri, jer je SSSR očekivao napad sa zapada. Taj veoma bliski niz povezanih naselja, gde jedno utvrđeno naselje brani susedno, čini nešto nalik Francuskoj Mažino liniji pred drugi svetski rat, i predstavlja noćnu moru za svakog napadača. Zato rat traje toliko dugo i sa tako polaganim napredovanjem. Dalje na zapad Ukrajine toga nema.