Široke narodne mase su često frustrirane svojim životom, a servira im se priča da nisu oni krivi nego da je neki spoljni faktor kriv, i da im čini nepravdu. To nije vezano samo za politiku, nego za kompletno njegovo biće. Ako ga riba odbije, to je zato što "ku*va samo juri pare", ako izgubi partizan to je zato što nameštaju, ako Srbija izduva za EU to je zato što nas mrze, ako neko vozi džipa on je mafijaš, a pošten čovek ne može da zaradi za džipa.
Žude za osećajem uspeha i pobede, projektuju tu pobedu kao pobedu nad nepravdom, pobedu dobra nad zlom, i onda projektuju tuđe pobede na svoje. Te projekcije moraju biti sa nekim njima apstraktnim ličnostima, ako komšija uspe taj uspeh se omalovažava, jer misle da taj uspeh njih degradira, ali ako jokić u kaliforniji zabija trice, to se projektuje na srbin zabija trice, a srbin sam ja, znači taj uspeh je i moj.
Upravo zato se srbin trese ako Đoković izgubi set. Mit je da srbi vole sport, srbi vole da dobiju tu projekciju svog uspeha, uspehom sportista. Primera radi, ko se seća sporta u kojim smo osvojili medalje na prošloj OI, znači samo sporta, ne mora osobe, ili da je pratio nakon toga tu osobu ili slično. A dolazili su ispred balkona da mu kliču, i puštali suze. Ili koliko ljudi u srbiji se rekreativno bavi sportom? Koliko ljudi sa 40+ je u prošlih godinu dana imalo bilo kakvu sportsku aktivnost? Promili. Njih interesuje pehar i ono naslađivanje "ma mi smo sportska nacija, vidiš kako nas malo ima a sve osvajamo".
Da se razumemo ovo je slično i u mnogim drugim zemljama, ali ja pričam sad o Srb. Sedam dana pred SP 99% njih nije znalo ni kad počinje, ni s kime smo u grupi, ni ko je otišao na prvenstvo. Taj hajp koji se stvorio uz pomoć medija je napravio instant navijače koji će ti reći "ma aleksa car, kako krade haha najjači lik, ALEEEKSAAA, znaš onaj rilz brate znaš to".
Mnogima od njih je to zapravo retka situacija kada imaju osećaj zadovoljstva, i skroz razumem iracionalnost, i kao neko kome je sport deo života, drago mi je. Samo konstatujem situaciju.