Pre par nedelja, dok je još bilo toplo, sretnem čoveka ispred ulaza jedne zgrade. Kako je izašao i krenusmo da pričamo, odmah trpa ruke u džepove i vadi cigare, pa pali dok pričamo. Posle 2 minuta dune vetar i upadne mi usrani pepeo u oko, jer stalno drži glupu cigaru uz lice. Srećom pepeo nije bio vreo, i brzo je ispao.
Mislim se je..le te cigare pobogu, možeš li nekad da izađeš napolje i da zapravo udahneš vazduh, a ne odmah da se tovariš duvanom i katranom???!!!
Dalje, juče dođem sa posla, osetim kako mi se usmrdela odeća samo od prolaženja kroz grupice purnjača na poslu, koji ne vade cigare iz usta. Deo stavim napolje da se kao malo proluftira, a deo u pranje. Izađem posle uveče do prodavnice. Napolju isto smrad, samo ne od duvana nego od loženja đubreta. Uđem u prodavnicu, dok se mimoilazim sa nekom likušom mojih godina, osetim trag smrada cigara za njom. Ono kad je neko sav upuvan od cigara, kad ceo smrdi na cigare non stop. Reko jbt jel realno.
I opet - je..le ih cigare, sve te koji nemaju meru i koji žive samo da bi purnjali, kašljali i smrdeli. Udavili se u dimu. Kakav narod jbt.