2005-2015. Ако могу велики градови у ЕУ без приватника можемо и ми.
Sada je već retkost naći veliki grad u Evropi sa isključivo i samo gradskim državnim monopolistom. Važan razlog zašto je RATP u Parizu u prošloj deceniji izlobirao veliko širenje tramvaja, je kako bi sačuvali deo kolača dok se laktaju sa boljim odnosom cena-kvalitet autobuski prevoznici.
Veliki problem je što Evropa najviše forsira upravo naprednjački model podeljenog monopola sa presipanjem iz šupljeg u prazno. Njima najvažniji dobitak je da se statistički što manje kapitala i preduzetništva vodi kao državno, što više kao privatno. To je očekivanja Svetske banke i MMF i za Srbiju. Tako Holanđani tvrde da im je sa pojavom drugih operatera na železici javni prevoz poskupeo za 50%. Najuspešniji primer gde je privatni opearater stvarno doneo konkurenciju i borbu za putnika kvalitetom je Češka, ali pre svega u regionalnom i dugolinijskom saobraćaju,
Tvrdokorni komunizam, za koji se dosta vas zalaže, ne deluje ni u poslednjoj bar delimično socijalističkoj državi Evrope, Belorusiji. U gradskom prigradskom, regionalnom i međunarodnom prevozu Belorusije ima dosta privatnih prevoznika, koji rade pre svega sa kombijima ("maršrutka", "taksićka"). U Brestu od 350.000 stanovnika pojedinačna karta za autobus i trolejbus je 30 dinara, a maršrutka je 66 dinara bez povlastica. Sitem je da, recimo, ako na Petlovom brdu GSP drži 56 i 59, postoji privatni minibus prevoznik koji ima liniju koja ide frekventno kroz dosta zavučenih delova sa slabim javnim prevozom. Krene sa Petlovog brda, pa u Maričku, pa odatle Vidikovac pijaca, pa zavučeni delovi Ceraka, Banovo brdo, pa posle Mosta na Adi na Bežanija bolnicu, Marije Bursać, Prvomajska, Plavi Horizont i Kalvariju. I samo takvu liniju minibus liniju može da dobije. I to mu se isplati u uslovima kada je švercovanje u GSP na nivou statističke greške. U međugradskom prevozu, kada privatnik dobija regionalnu liniju, opet dobija obavezu da stane u tom selu, svrati u to selo... Ako nema jake putničke železničke linije koja svu autobusku konkurenciju čini neisplativom za prevoznike, u utakmicu za putnike su uključene i GSP firme velikih gradova, pa i za međunarodne autobuske linije. Ali sistem je do kraja uređen, sa autobuskim nišama, peronom stajališta, redom vožnje, klupom i kantom za smeće u najzabačenijoj rupi, pri čemu je retkost da stajalište nema nastrešnicu napravljenu tako da štiti od vetra.
Jedini slučaj uspešnog privatnog tramvaja koji znam je u Sankt Petersburgu, "Čižik". Ima 4 fider tramvajske linije za Ladožsku železničku stanicu i metro.
Mnogo više uspešnih slučajeva sa privatnim kapitalom imamo sa železničkim, autobuskim ili metro stanicama. Za to smo imali idealnu situaciju u Bloku 42 za to, a dobili smo Lojanicu (arhitektonski antitalenat podoban za vlast).