Aman, ne postoji nikakva nekonzistentnost u onome što sam pisao. Da li neki od vas uopšte razumeju šta pišem? Ili treba pre toga da pitam da li uopšte pročitate CELU poruku pa tek onda pišete? Detaljno sam opisao oba rata. Činjenica da u jednom slučaju napadač (Rusija) nije kriv, a u drugom napadač jeste kriv (Izrael), nije znak nekonzistentnosti nego su istorijat, motivi i raspoloživi izbori sasvim drugačiji, pa ZATO i zaključak o krivici nije isti, iako su primenjeni isti kriterijumi za ocenjivanje. Da li STVARNO mislite da je za sud o krivici dovoljno reći samo to da su u oba slučaja u pitanju vojne intervencije jedne zemlje prema drugoj? To je apsurd i glupost. Ne može se na tako plitkom nivou uopšte razmišljati o izrazito složenim međunarodnim odnosima, o međunarodnom pravu i o njegovoj STVARNOJ implementaciju u realnosti kakva ona zaista jeste, gde na kraju ipak često presuđuje samo sila i svršeni čin. Posle dvadeset ili trideset godina pokušavanja Rusije da zaključi opšti sporazum o bezbednosti mirnim putem, u sve većem vojnom okruženju čitavog Zapada i sa javno dostupnim planovima o tome kako Rusiju oslabiti i podeliti, koji se uporno izvršavaju tačno tako kako su napisani, Rusija više nije imala drugog izbora sem vojne intervencije. Da je dalje čekala dok se u Ukrajini nasilno ne promeni etnički sastav, dok ne postene velika vojna sila, deo NATO-a, sa nuklearnim raketama na 5 minuta od Moskve i dobro zaštićena članom 5 NATO ugovora, sve bi za Rusiju bilo kasno. Nikada više ne bi mogla da bude stvarno bezbedna, što je osnovna pretpostavka za nezavisnost, a to je u svetu kakav jeste nužno da bila velika sila kakva bi u skladu sa veličinom morala da bude. Reagovala je u poslednjem mogućem trenutku na jedini način koji su joj ostavili. Izrael je u slučaju Irana međutim imao niz drugih izbora pre ratnih operacija. Da ne idem sad opet dublje u priču o čitavom nizu drugih razlika između dva slučaja, koji su veliki kao planina, jer izgleda da od toga ovde nema apsolutno nikakve koristi. Politika i etika su dve od malog broja najsloženijih polja koje u ljudskoj civilizaciji uopšte postoje, a međunarodna politika je kruna svega toga. Nemojte to svoditi na karikaturu i na neobavezni čet, gde ljude mrzi da čitaju dalje od treće rečenice, jer je to onda čisto gubljenje vremena. Neke se stvari mogu uprostiti, a neke ne mogu. Ili se ovim bavite ozbiljno, ili nemojte uopšte.