Kad je planiran Novi Beograd bilo je zamišljeno da prostor uz obale Dunava i Save bude rekreaciona zona na "novi grad". Pri tome se nije mislilo na obično zelenilo i male lokalne parkove pored stambenih zgrada, nego na zelenu zonu višeg reda. Što znači veće površine pravog, velikog drveća koje obimnim, neobrezanim krošnjama daje hlad, stvara kiseonik i menja mikroklimu na način na koji mali lokalni parkovi između zgrada ne mogu. Mesto gde porodice sa decom mogu da izađu i provedu čitavo poslepodne u kvalitenom druženju ili za građane koji svi redom minimalno 12 časova dnevno sede za stolom, u apsolutno neophodnoj ozbiljnoj rekreaciji u zelenoj okolini pored reke. Ta vrsta hijerahije kvaliteta i namene gradskog zelenila je kasnije široko prihvaćena u svetu, pa sada postoji i u našim važećim programskim dokumentima. Dakle pored reke standardno NISU i ubuduće ne smeju da budu tržni centri, biznis, stanovi, i čitava ostala komercijala jednog grada, jer je za to raspoloživ sav ostali gradski prostor, a
takvog neophodnog zelenog ambijenta visokog kvaliteta uvek ima bitno manje od budućih potreba. To je bio plan Novog Beograda, i tako se danas radi u svetu gde god nisu ograničeni privatnom imovinom pored reke ili drugim nasleđenim obavezama. Iz mape vidite da najveći deo stanovnika starog dela Novog Beograda za takve potrebe gravitira priobalju rukavca Dunava, a stanovnici novijeg dela priobalju Save. Čitav plan posleratne izgradnje novog grada
se zasnivao na takvoj prepostavci,
da su obale obe reke zelene rekreacione zone. Pošto je međutim SNS ekstremni sledbenik svetske neo-konzervativne politike, gde je samo novac i biznis bitan, gde su političari vezani
isključivo za tajkune i njihov novac, a građanima šta ostane pošto se ništa ne pitaju ni u Americi ni ovde, onda je naravno SNS pogazio sve te urbanističke planove o nameni prostora na kojima je bio zasnovan koncept života u gusto pakovanoj košnici Novog Beograda. Probalje je svuda pretvoreno u fabriku para, a građanima su, umesto ranije širokih zona uz reku,
svuda ostavili farsičnih 3 metra širine "šetališta" pored izloga i kafana, za budućih 3 miliona ljudi.
ZATO vlastima sada treba i Ratno ostrvo jer ispred tih kula od 150 metara, i onih iza njih, ubrzo neće biti mesta. Pa da deo naroda koji neće da troši pare u kafanama kod tajkunskih prijatelja prebace na ostrvo. Gde će onda, postepeno, takođe početi gradnja. Prvo infrastruktura (nasipi, putevi, vodovod, struja, trafo stanice, kanalizacija), pa objekti "za decu", pa kiosci, pa "bašte", pa "bašte" sa krovom, pa "bašte" sa zidovima okolo, pa zidane ostave sa frižiderima za hranu, pa neophodna prodavnica sa toliku gomilu ljudi, pa luksuzna kafana "sa pogledom", itd, itd, itd. Na kraju od rezervata prirode i fabrike kiseonika za Beograd neće ostati ništa. To je čitava ideja "pešačkog" mosta do Ratnog Ostrva ("pešačkog" u smislu da ipak mogu da prelaze i kamioni, naravno).