Ne mislim da je razvoj istorije linearan, ako se pod time podrazumeva neka fiksirana sukcesija političkih sistema, pa da unapred znamo da posle jednog MORA da dođe neki drugi, i da unapred tačno znamo koji će biti taj sledeći sistem. Ono na što sam mislio je da postoji stalnost motiva povećanja produktivnosti, tj više rezultata za manje rada, i želje da postoji sve veća i veća nadmoć čoveka nad prirodom. To proizilazi iz prilično fundamentalne želje da smo u stanju da sve više upravljamo sopstvenom sudbinom, a da što manje nama upravljaju slepi hirovi Prirode. A jedini način da se to izvede je deljenjenjm rada, istraživanja, znanja u okviru sve većih i većih, organizovanih grupa ljudi. Jer što su pitanja na kojima se radi složenija ili obimnija, to je potreban zajednički, organizovan rad sve više i više ljudi - mozgova i tela koja mogu da rade - da bi uopšte postojala šansa da se oni reše To je mehanizam koji kroz istoriju generiše potrebu za sve većim i većim državama. A to će onda pre ili kasnije da se završi sa time da svi ljudi da Zemlji budu nekako organizovani u jednu zajednicu. To je bio motiv globalističkog pokreta. Problem sa njim je bio što ne postoji neka dovoljno dobra teorija skladnog društvenog razvoja koja bi pokazivala kako treba organizovati tako ogromne zajednice toliko različitih kultura, a da ne nastanu sukobi. Zato se pojavio suprotan pokret, de-globalizacije. Zato smo sad u haosu, jer niko ne zna kako nastaviti dalje, budući da isti mehanizmi koji traže stalno ukrupnjavanje deluju i dalje, a ne postoji znanje kako sve te ljude organizovati tako da skladno sarađuju.