Optimista sam po prirodi, ne bih da mračim ali nekako smo izgubili momentum u poslednjih mesec dana, a očekivao sam baš suprotno. U toku leta je mogao da se mobiliše značajan broj ljudi, naročito posle Vidovdana. Tinjalo je sve do sredine avgusta kada je eksplodiralo onim razbijanjem prostorija SNS. Sudeći po onome što se tad dešavalo mislio sam da će jesen da "gori". Ne znam šta se zapravo desilo. Možda je izlazak iz blokada fakulteta bio presudan trenutak. Svakako, ne mogu doveka biti u blokadi, ali time je prekinuta možda i jedina vrsta pritiska na koju nije imao odgovor. Sada su i ispitni rokovi, pa se i studenti bave njima bitnim stvarima u životu što svakako podržavam. Nije sve na njima, ima i drugih građana. Možda je samo zatišje pred buru, opet kažem optimista sam.
Ja lično sam se malo i ohladio od svega, jer mi deluje da pokret sve više ide u pogrešnom smeru. Nisu se založili kada je opozicija bila u Evropskom parlamentu, sa druge strane nisu osudili one nebulozne izveštaje ruskih bezbedonosnih službi. Nekako mi deluje da su otišli u neku politiku Dveri ili tako nešto. Nadam se da grešim. Studentski pokret je kao ogledalo, svako vidi svoj odraz. Svako ih vidi baš onako kakva su njegova politička načela, pa ako nešto nije u skladu sa njegovim principima odmah ne valja. Nadam se da se varam, ali ostaje da vidimo.