Ovih par poruka me je potsetilo na to koliko život ima duhoviti "običaj" da povremeno stvari potpuno obrne. Pošto je žandarmerija preopterećena, trenutna ideja vlasti je da se smanji brojnost demonstranata zastrašivanjem pitomijeg dela naroda policijskim prijavama. Međutim, oni stariji se sećaju kakva je bila hijerahija ugleda u Jugoslaviji, tj da nikad nije baš unapred jasno šta će
posle biti sramota, a šta će biti za hvaljenje. Po redu:
- Ko je imao tu privilegiju da (kao komunista ili simpatizer) bude u zatvoru pre rata, taj je posle rata bio praktično nedodirljiv, izvan zakona, i u samom vrhu državne i političke vlasti. Mogao je da bira šta želi da bude na nivou najviše vlasti države.
- Sledeći nivo po ugledu su bili borci u NOB-u od 1941. Spomenica '41. je garantovala pripadnost eliti. To su bili direktori preduzeća i drugi najviši operativni rukovodioci. Međutim takvih je bilo malo.
- Ispod su bili borci od 1942. godine. Njih je bilo nešto više, pa su sačinjavali samo glavno "telo" upravljačkog dela ekonomije i kulture.
- Borci od 1943. su već bili nešto obično. Ništa naročito. Ništa čime se čovek može posebno pohvaliti u kafani. Suviše su se kasno priključili odbrani domovine, pa nemaju prava na posebne privilegije, ali zato nije ni sramota.
- "Borac" od 1944. je već bila čista sramota. To niko nije ni smeo glasno da spominje, jer je normalna rekcija bila da je to osoba ili silom regutovana, ili neko sa sumnjivim moralnim kvalitetima ko prevrće ćurak kako vetar duva.
- "Borac" od 1945. mislim da nije ni postojao kao kategorija. Da jeste, to bi bili direktni neprijatelji naroda, maltene domaći Nemci kvislinzi, "buržoazija" ili tako neko "odvratan" za shvatanja u tadašnjoj Jugoslaviji.
Kolo sreće uokoli vrteći se ne prestaje, tko bi gori eto je doli, a tko doli, gore ustaje (Ivan Gundulić)