@Salev85
Veći problem je natalitet od emigracija, koje cu ciklične, pokazuju trend opadanja, imamo i priliv stanovništva iz nekih ExYu zemalja itd…
Ipak, ono što je izuzetno zanimljivo je kako emigracije utiču na protestni potencijal u zemlji: umesto da se pobuniš, ti odustaneš i odseliš se, a preostali nezadovoljnici ostanu da kukaju u svojoj manjini. Što manje bude bilo emigracije (a biće ih!), to će naša mogućnost da unutar zemlje menjamo stvar biti jača.
1. Manje doznaka = veća zavisnost od socijalne infrastrukture unutar zemlje = više nezadovoljnih = snažniji protest. Mi (na sreću i nesreću) nadomešćujemo socijalne transfere doznakama i borimo se sa apsolutnim siromaštvom, te je država lišena te uloge.
2, Paradoksalno, posle je ta krajnja potrošnja dobro oporezovana, i redistribuira se ka lojalnom javnom sektoru čije je učeće u platnom fondu poprilično veliko (a produktivnost po radnom satu po svoj prilici značajno niža). Kod nas je oporezivanja rada reklo bi naštelovano da isisa maksimalan poreski prihod iz zaposlenog. Tako kukamo na sivu ekonomiju istovremeno kidajući po zaradi najmanje plaćenih...
3. Onda imaš situaciju gde imaš dosta više para na raspolaganju naspram ekonomske vrednosti koje proizvedemo u zemlji. Zato imamo aprecijacijski pritisak na dinar, izvoz nam je skup, usluge u nerazmenjivom sektoru takođe.
4. Idelani scenario: Vlast se menja, Institucije kreću da rade, sveopšti optimizam u narodu, sve manje emigracija, sve jača baza potencijalnih pobunjenika unutar zemlje, sve manja zavisnost od doznaka a sve veća zavisnost od sopstvenog ekonomskog autputa, smanjenje broja parazita u javnom sektoru, značajno povećanje produktivnosti....
Da ne idem dalje, već sam prećero.