@Boža M Loše sam napisao, nisam mislio na inflaciju samu po sebi, već standardnu devijaciju iste. Inflacija nije mogla da bude veća, to je jasno.
Ako uzmemo eru klasičnog zlatnog standarda od 1870-te, većina jakih ekonomija je imala izrazito visoku volatilnost i u autputu i u inflaciji. Dugoročna cenovna stabilnost jeste postojala, ali po cenu short run šokova nepredvidljive inflacije i deflacije koja je bušila ekonomski napredak. Nije dovoljno da ciljaš dugoročnu stabilnost ako kratkoročno imaš periode recesije. Ljudi paradoksalno ni tada nisu mogli da predvide cene u budućnosti, što je žestoko uticalo na štednju, stabilnost dohotka, ugovore. Taj mean reversion (ili long-term reversal) nazovimo ga, je bio previše nasumičan i nepredvidiv. Čekaš da razviju tehnologiju kopanja ili da objave da su našli rudnik u Južnoj Africi kako bi nekako prešao jedva iz deflacije u blagu inflaciju. Mnogi radovi ističu da su svi tipovi greške u predviđanjalima (transitory errors) bili u proseku najveći u doba zlata.
Zato moderna monetarna politika teži tome da zakuca očekivanja inflacije. U ovom smislu je Breton Woods era bila značajno uspešnija, i po svim parametrima daleko, daleko manje volatilna.
Procenili su da su periodi ekpanzije od 1945 do 1990 trajali u proseku 34 meseca, a kontrakcije oko 11. Tokom perioda zlatnog standarda ekspanzije i kontrakcije su bile gotovo iste, po 24 meseca.
Mogućnost reagovanja na krize je bila na odnosu na danas ništavna. Kovid bi nas pregazio kao žitka lava da nisu reagovali štampanjem. Socijalni programi, subvencije itd su zato pod zlatom bili kakvi? Meni propagiranje prednosti povratka na zlato zvuči kao priča jugonostalgičara da je to bila zemlja snova bez ikakve nejednakosti.
Eh, kad bi to moglo da funkcioniše a da ne platiš ogromnu cenu. I da svi mogu da imaju trgovinski suficit...