Pa ne slazemo se u toj konstataciji da ne postoji minimum za ostanak. Kije to investicije idu u Beograd a koje spooja? Koji su to infrastrukturani projekti koji pogoduju samo. Eogrsdu a koji drigde? Koliko je novostvorenih radnih mesta iz direltnih investicija u Beogradu a koliko drugde?
Tačno je da u poslednjih 10–15 godina većina greenfield investicija ide u unutrašnjost, Niš, Loznica, Inđija, Sremska Mitrovica, Leskovac, Kruševac, Kraljevo, itd. Radna mesta se često otvaraju tamo gde je radna snaga jeftinija, lokalne samouprave poslušne, i zemljište/zgrade subvencionisane.
Ali to ne znači da Beograd kao celina ne dobija više u ukupnoj vrednosti i koncentraciji sistemskih resursa:
Kadrovska i finansijska centralizacija – sve veće firme (domaće i strane) i njihove centrale su i dalje u Beogradu. IT industrija, marketing, finansije, advokatura, mediji, konsultantske firme, sve to je Beograd-centric. Čak i kada postoji proizvodni pogon u Leskovcu, menadžment i odluke se donose iz Beograda.
Institucionalna infrastruktura – sedišta ministarstava, državnih agencija, univerzitetskih centara, naučno-tehnoloških parkova, javnih nabavki, velikih tendera, međunarodnih organizacija, sve je u Beogradu. Uopšte, svaki ozbiljniji deal se završava u Beogradu, čak i ako se formalno vodi u unutrašnjosti.
Transport i saobraćaj – Beograd dobija najviše pažnje u planiranju saobraćajne i komunalne infrastrukture: metro, obilaznice, brze saobraćajnice, ulaganja u BG voz, aerodrom… U isto vreme, veliki delovi unutrašnjosti i dalje imaju loš železnički i autobuski prevoz.
Privlačnost života i rada – iako investicije idu i van Beograda, talenti i dalje hrle ka Beogradu jer on nudi više opcija za partnera, školu, posao, kulturu, zdravstvo, stanove, izlazak, sve u paketu. To nije nužno rezultat politike, ali jeste realnost.
Dakle, da, država gura investicije i u unutrašnjost, ali Beograd je sistemsku prednost dobio ranije, pa sada ubira dividende centralizacije.