Podstaknut ponovnim aktuelizovanjem projekta Terazijske terase, čija me konceptualna nepromišljenost i dalje duboko iritira, ponovo sam se vratio razmatranju urbanog potencijala prostora Savskog amfiteatra. I dalje ostajem zatečen činjenicom da je društvo tako lako i bez kritičkog osvrta prihvatilo realizaciju zahvata na jednom od najvrednijih ambijenata Beograda — bez ikakve jasne urbanističke vizije ili arhitektonske logike.
Zapanjujuća je mera u kojoj je u čitavom procesu ignorisana postojeća urbana struktura – višeslojna, istorijski formirana i identitetski prepoznatljiva matrica grada. Ukoliko se već pristupa transformaciji ovako delikatnog prostora, minimum odgovornosti bi bio osloniti se na kontekstualni pristup, koji uvažava nasledđe i urbani kontinuitet, a ne beskompromisno brisanje postojećeg identiteta.
Danas, kada se evidentno uočava da razvojni narativ projekta „Beograd na vodi“ gravitira ka Terazijama, javlja se opravdana i duboka zabrinutost: da li smo na ivici još jedne prostorne katastrofe koja bi mogla nepovratno devastirati centralno gradsko jezgro – fizički, vizuelno i kulturološki?
Uprkos činjenici da je najveći deo projekta već sproveden ili u poodmakloj fazi realizacije, osećam profesionalnu i ličnu potrebu da još jednom, kroz grafičke prikaze i prostornu analizu, artikulišem ono što smatram jedinom održivom i validnom strategijom za urbanizaciju prostora Savskog amfiteatra.
Kroz ovu sažetu analizu osvrnuo sam se na nekoliko ključnih urbanističkih parametara, koji – prema mom mišljenju – jasno i smisleno definišu razvojnu logiku ovog izuzetno važnog urbanog poteza.
Voleo bih da se u proces redefinisanja Terazijske terase uključe najkompetentniji stručnjaci iz različitih oblasti – arhitekture, urbanizma, pejzažne arhitekture, sociologije prostora i konzervacije. Ne samo da bismo pokušali sprečiti dalju degradaciju centralnog jezgra Beograda, već i da bismo, koliko je to još moguće, ublažili posledice prostornog nasilja koje je proizveo projekat „Beograd na vodi“.
U nastavku slede grafički prilozi i analitičke mape koje ilustruju ključne tačke ovog promišljanja.
S obzirom na to da smo, nažalost, već prešli tačku iz koje više nema povratka, ostaje da se zapitamo da li još uvek postoji mogućnost da se situacija u prostoru Savskog amfiteatra makar delimično sanira i usmeri ka nekom kvalitetnijem ishodu.
Kao potencijalno pozitivan signal vidim angažovanje biroa Zaha Hadid Architects na projektu Muzeja Nikole Tesle. Verujem da bi uključivanje relevantnih međunarodnih arhitektonskih biroa – poput BIG-a, Fostera + Partners, Calatrave, Renza Piana i sličnih – moglo doprineti podizanju ukupnog kvaliteta i vrednosne konzistentnosti tog poteza.
Takav pristup bi, ako ništa drugo, makar u estetskom i prostornom smislu doneo određeni stepen arhitektonske artikulacije i oplemenjivanja ambijenta, koji je do sada bio oblikovan bez jasne vizije, dijaloga sa kontekstom ili osećaja za javni interes.