Imam utisak da su ljudi na celom svetu poludeli posle pandemije. Mnogi se vode onim "idem na sve ili nista pa sta bude, yolo". Isto vazi za svetske lidere. Tu se izrodilo mnogo bezobrazluka
Moj je utisak da su pesimizam i nepoverenje porasli još pre pandemije, da su rasli još od 2008. zbog koje niko nikad nije odgovarao. Tad se bukvalno pokazala faličnost postojećih ekonomskih modela i da vode u katastrofe, a niko nije krivično gonjen za to. A sa pandemijom 2020ih su "samo" eksplodirala odnosno izašla na videlo još više ta osećanja.
Treba imati u vidu da posledice pandemije nisu samo psihičke, kao neka kriza duha, optimizma i uverenja, nego se opet bilo desilo ono da dok milijarde ljudi po svetu pati, ispašta, ostaje bez posla ili sa smanjenim prihodima, broj bogatih se uvećava, kao i bogatstva postojećih bogatih. A države i vođe društava ne rade ništa po tom pitanju.
Ljudi ne moraju da budu ekonomisti ili da se aktivno zanimaju socijalnim i ekonomskim temama da bi uvideli da nešto ne valja, da im je potrošačka korpa sve jadnija a političari sve gori. Manju potrošačku moć svi osećaju i shvataju, od čistača ulice pa do akademika. Srozani kvalitet robe (shitflation) isto. Veštačku krizu sa nekretninama isto. Ljudi čuju sve više da se štampaju pare bez pokrića, da se korporacije vade na uštrb društva, a ne na račun svojih masnih profita. Ljudi vide da nadležni i odgovorni nemaju pojma šta rade, ili rade u interesu sponzora i moćnika.
Vidim povremeno na netu naslove eseja, videa, mimova "zašto sve danas deluje kao da nema smisla?" Pa lepo. Zato što ljudi osećaju, što svesno što podsvesno, da je sve postalo roblje korporativnog profita a da one koji bi trebalo da vode društvo, da regulišu i da brinu, njih zabole uvo. Kada je sve podređeno čistom profitu (uključujući i stvari estetike i stvaralaštva, i one koje se rade srcem), a državnici odaju utisak da ih ne zanimaju narodni problemi niti šta će biti sutra, naravno da će da se javi osećaj beznađa i nepoverenja.
Takođe ima i sve više filmova, dokumentaraca, serija, tekstova i drugih sadržaja koji govore o tim temama i isto dižu svest o krizi u koju klizi svet (još od 2008.)
Srbija je samo prvenac u svemu tome, u smislu da se u ovakvim zemljama to najpre testira (podele, zavade, idiokratija, apatija, itd...) pa se zato očaj i beznađe više i osećaju. Ali mislim da sve ovo što se dešava i oprobava u ovim "testnim" zemljama će posle da se primenjuje i u onim "uspešnijim". Odnosno, već se i primenjuje, samo u manjoj meri. Epa od Aljaske do Australije ljudi to osećaju, vide da nešto ne valja a da niko kurblom ne mrda, i naravno da polako tonu u ludilo, YOLO, beznađe ili pesimizam.