Ista ova ideja, o gradnji reprezentativnog Sunčanog časovnika u centru grada, bi se mogla i generalizovati na jednu zanemarenu staru urbanističku praksu obogaćivanja javnih površina instrumentima koji nas na neki način informišu i povezuju sa gradskim prostorom u kome se nalazimo. Takođe u Zemunu, od 1898. do 1944. godine, u samom središtu gradskog parka, nalazio se "Meteorološki stub" namenjen građanima. Posetiocima parka je davao informacije o minimalnoj i maksimalnoj temperaturi (Six-ov udvojeni termometar), o vazdušnom pritisku, vlažnosti vazduha, temperaturi zemljišta, pa čak i o visini vodostaja na Dunavu. Bogato ukrašen, skoro 50 godina je bio ponos Zemunaca i, za njih, verovatno neka vrsta veze sa tadašnjim kulturnim središtima kao što su bili Beč, Pariz i London. Funkcionisao je do oktobra 1944. godine, kada je tokom borbi za oslobođenje Zemuna teško oštećen, a neposredno posle oslobođenja i uklonjen.
Ovde ga vidite odmah levo od glavne aleje, u centru Zemunskog parka.
Iako se ljudi, što se informacija tiče, danas oslanjaju na mobilni Internet, ipak se mora primetiti da u slučaju Sunčevog sata i meteorološkog stuba ni u staro vreme nisu bile u pitanju samo informacije. Od značaja je da neki objekti funkcionišu i kao znak odnosno simbol (bogatstva, kulture, interesovanja), kao obeležje vrste prostora i njegove namene, kao ukras i oplemenjivanje javne površine, kao vizuelni fokus, i na kraju kao tema za razgovor, druženje i izgovor za upoznavanje, dakle socijalnu intergraciju. Ove funkcije su potrebne i danas, dok bi se informativni aspekat mogao osavremeniti i upotpuniti.
Recimo, mini ekološkom stanicom koja rekreativce u parku obaveštava o stepenu zagađenosti vazduha na toj lokaciji. Zatim o jačini Sunčevog zračenja. Na obali reke bi mogla postojati privlačno uobličena stanica koja prati vodostaj reke i tendenciju vodostaja. Pa onda, na mestima gde se ljudi sunčaju, trenutni indeks ultraljubičastog zračenja. Sunčani časovnik se može upotpuniti recimo trenutnom mesečevom fazom, za one koje tokom dana planiraju romantični večernji izlazak negde gde se nebo ipak vidi. Itd, itd, sve to samo primeri ideja koje ilustruju princip, a koje bi trebalo razraditi.
Iako bi se sve ove informacije u principu mogle dobiti na mobilnom telefonu, u virtuelnom prostoru, ipak nema razloga zašto ih ne vezati i za fizički prostor gde imaju smisla i upotrebnu vrednost. Deluje mi apsurdno da taj prostor, onaj stvarni Beograd, moramo prepustiti isključivo privatnom biznisu, reklamama i automobilima, da bi mi, kao neke izbeglice iz sopstvenog grada koji više nije naš, živeli ili samo u virtuelnom prostoru Interneta ili samo ako privremeno možemo sebi kupiti pravo korišćenja jedne stolicu u njemu. Ukratko, javni, ZAJEDNIČKI prostor, treba čuvati i oplemeniti sadržajima, inače ćemo postati grupa besnih i otuđenih individua kojima taj grad, sa razlogom, ne znači baš ništa više od bilo koje druge robe i usluge koju kupuju na kilo ili na minut kad im zatreba, a zatim bace u đubre.