Други проблем је вучићева пацифизација опозиције, и што ју је практично искројио по својој мери.
Mislim da je ovo samo delimično tačno. Pacifikovani su oni podmitljivi, koji su podkupljeni, pa igraju i glumataju po potrebi, kako šef poželi. Na toj hrpi su uglavnom partije sa predznakom desnog centra, i drugi desno-nacionalni derivati.
Moja teza je sledeća. Od 2000te godine, stranci diktiraju ustrojavanje i opstanak svake partije koja se ugleda na tzv. mejnstrim obrazac koji postoji u tzv. demokratskoj Evropi (EU). One partije koje su se u trenutku sloma onog režima nalazile na sceni bankrotirane zemlje, imale su obavezu da se poklone i priklone sestrinskim EU partijama i njihovim klubovima, uz zakletvu da im je cilj ulazak u EU. Tek tada bi počinjale da dobijaju podršku - deklarativnu, organizacionu i finansijsku - uz spisak zadataka. Ti zadaci su bili (i formalno ostali) da se država privede demokratskim normama, i ono mnogo važnije, da se njena privreda "prilagodi" otvorenom tržištu, a neformalno i da se izlazi u susret interesima koje izlaze iz okvira fer igre i demokratskih pravila, koja tamo važe. To se u našem slučaju odnosilo na partije okupljene u DOS, kojima treba dodati i G17+ kasnije URS, pod kapom
NED.
Groteskno usitnjavanje na srpskom partijskom tržištu, posledica je egoističnih ambicija onih likova, koji su bili naučili pravila te igre, pa jedino žude za prilivom kinte koja će da im obezbedi opstanak na političkoj sceni, a pre svega, da im osigura ličnu egzistenciju. Uz to, mogu se nadati i izvesnoj zaštiti svojih sponzora, od prljavih igara i grubih nasrtaja od strane političkih protivnika. Sadašnja usitnjenost je samo posledica inercije iz vremena do 2012, jerbo se tada zapatila ova kamarila koja je razbila sve okvire i pravila, te postala garant za ispunjavanje svih želja i zahteva stranaca. Prethodni pokušaj sa tzv. partijama demokratske i liberalne orijentacije je propao, a sponzorima je važno da poslovi cvetaju, a ne da se do iznemoglosti glumi zalaganje za demokratiju, pravdu i slična sranja.
Znači, od početka demokratske igranke u Srbije je njima jasno, da se u sopstvenoj režiji ne može postići ništa. Deklarativne politike, ideološke kompilacije i druge bravure koje su još mogle da vrelim parolama i obećanjima šibicare 2000tih, odavno više ne pale. Svaki pokušaj koji bi danas da autentičnim političkim nastupom zaokruži ovaj bes i bunt koji imamo, istog dana bi samo stao pred streljački stroj kriminalnog klana koji sada vlada zemljom. Uz sve ono što formulisanje političke volje i organizacija u političku partiju (ili pokret) inače zahteva, kao što su ogromne količine uloženog rada velikog broja ljudi, kao i solidne količine novca, brzo stižemo do zaključka da toga brzo biti neće. Ovi siroti klo(v)novi koji glume opoziciju u parlamantu i van njega, mogu samo još da smrde na periferiji događaja i da čekaju na mrvice sa trpeza svojih bogatih sponzora, koji im nekako stalno zamiču iza horizonta nade.
Ovo nije poziv na polemiku, jer ne mislim da vredi trošiti dragocenu energiju na moje skromno mišljenje, a nije mi stalo da mi se da za pravo. Neka ostane pitanje za razmišljanje: kako izaći iz začaranog kruga nasilja u kome se nalazimo? Proteklih meseci smo se uverili da je solidarnost među potlačenima moguća i neophodna. A na svakom pojedincu je da se zapita, da li je u stanju da prihvati činjenicu, da se bez neprekidnog žrtvovanja i angažmana u političkoj borbi, ništa ne može postići, niti održati.