Sve tačno, ali neosporno je da smo 1991, kada je moglo lagano da se krene u adaptaciju postojećih i izgradnju novih objekata, ušli u jedan vrtlog sumanutih dešavanja, koji traje i danas na mnogo načina. Zemlja je komparativno siromašna (spram svog kontinenta) pritom su prioriteti pobrkani (čitaj:nacionalni stadion itd) i onda dobiješ narod sa niskim kriterijumima spram takvih, relativno "nevitalnih" pitanja.
Ima i toga. Ali to je samo jedan deo uzroka. Najveći uzroci leže u samom mentalitetu ovdašnjeg naroda. U toj večitoj apatiji, lenjosti, mrzovolji i tešenju da "ćuti, pamtimo i gore". I "ćuti, u Somaliji nemaju ni vodovod".
Da je sistem bio truo i naopak videlo se i po tome da opšti ekonomski pad, kao i stagnacija domaćih fabrika i brendova, nisu krenuli od 1990. nego pre, još 80ih. Jer kad je došlo vreme da se sistem modernizuje, i kad je došlo vreme da se sa tehnologija iz 1950ih skoči na računare, automatizaciju, preciznu mehaniku i ostalo, mnogi su to odlagali ili se tešili da ako neki proizvod, ili objekat, odgovara Afrikancima u savani, odgovaraće i nama, čak i u 21. veku.
Iz sličnih razloga nemamo ni kanalizaciju ni metro, ni dovršen KCS, ni univerzitetski kampus, ni mesta dostojna ljudi i života u 21. veku. Jer se uvek za sve polazilo od "Jel radi? Radi. E onda ne diraj ništa".
Afrikanci u svojim jezicima nemaju reč za održavanje. Mi ga imamo. Ali kao da ga nemamo. Imamo samo reda radi i da se ubeđujemo da smo razvijen svet.