Uzmeš i popišeš sve ljude sveta. Sve države imaju statistike i popise, a imamo razne AI papazjanije da pomognu, red je da počnemo da ih koristimo za korisne stvari. A i ne treba nam sve egazktno u cent, treba nam samo približna procena i slika, koja se itekako može dobiti. Popišeš i ko čime raspolaže. Popišeš čime se bavi i kako je do toga došao. Koliko ima recimo smrdića koji su preko politike za 10 godina stekli 20 stanova, a koliko ima slučajeva da se neka imovina nasleđivala i prenosila na generacije. I tako dalje.
Pogledaš usput i koliko se procenjuje da neke korporacije i moćnici zarađuju, a koliko toga plaćaju u vidu poreza, te koliko toga skrivaju na raznim poreskim rajevima dobro poznatim UNovima, Interpolima, FBI-evima i ostalim lelemudima i licemerima.
Uradiš sve te preseke i računice i dobiješ sliku kako izgleda prosek pojedinačno za svaku zemlju. A onda dobiješ kako izgleda prosek i za ceo svet. I onda dobiješ neku grubu sliku šta znači umereno u Srbiji, šta umereno u svetu, a potom i šta je čisto bahaćenje i bolest mozga opijenog pohlepom.
Svakako da je ''umereno'' vrlo rastegljiv pojam, ali zato mi nismo glupi ograničeni roboti i mašine (iako rade na tome da nas sve pretvore u to) nego ljudi sa veštinama učenja, poređenja, kvantifikovanja nebrojivog i zaključivanja u uslovima u kojima nije sve samo i samo do brojki. Ima deo ljudi za koje je život u centru Beograda (pa čak i u oronulom stanu) luksuz, ali većini pak i nije. Pogotovu kad se uzme u obzir da, pre uspostvljanja novog bolesnog poretka i ovog oboljevanja i tržišta i populacije i države, stanovanje u širem centru Beograda je bilo sasvim uobičajeno i rasprostranjeno. U centru Beograda se nekad mahom živelo. Igrali smo basket, išli smo u školu... i to ne nas par stotina odabranih iz cele zemlje. Nego nas nekoliko desetina hiljada. Ceo Stari grad, pola Savskog venca, Vračara, Palilule... (i) to je sve bio stambeni deo Beograda. Tako da to što i dan danas opstaju neki Srbi koji žive u centru Beograda, to može da bude buržujstvo i luksuz samo nekim zatucanim iz ruralnih sredina Srbije (koji ionako po navici i tradiciji vole da pljuju po Beograđanima, a posebno centru) i ne znaju da je stanovanje u centru Beograda nekad bila normalna pojava, pre nego što je kapitalizam i profitestvo zabilo svoje kandže i pokvarilo i to. S druge strane, lik koji vozi pozlaćeni Porše će uvek biti debil i oličenje pohlepe i bolesti za 99% ljudi širom sveta, od Engleskih lordova, preko prosečnog Srbina, pa sve do najgore sirotinje u Africi ili Severnoj Koreji.
Dakle, ne postoji jasna definicija i formula, ali veći deo ljudi na svetu ume da prepozna umerenost kad je vidi. I naravno da umerenost nije jedna jedina vrednost, nego pojas, dijapazon vrednosti. Umeren može da bude i neko ko ima stan od 50 kvadrata i auto, i neko ko ima stan od 70 kvadrata bez auta. Nije fiksno, nije egzaktno. Ali je itekako prepoznatljivo. Prosto, svaki čovek u svojoj zemlji zna da prepozna neki opseg šta sve spada u umereno i razumno.
Zapravo ne razumem poentu, sta treba da uradi neko ko zaradjuje vise nego sto je umerena zarada
Ako govorimo o nekome ko samo zarađuje nešto iznad proseka svoje zemlje, ne treba ništa da uradi, nema u tome ništa loše, u redu je da postoji niža, srednja i viša klasa.
A ako govorimo o nekome ko je masno bogat, i odavno je prešao tačku bogatstva gde bi imao dovoljno za 1) sebe i 2) svoju celu porodicu i 3) da i dalje živi raskošno i raskalašno, a da više nikad do kraja života ne radi ništa... ako dakle ima tu neku svotu, a nastavi i dalje da zarađuje, treba sve iznose preko te neke granice da ulaže tako da omogući kruženje novca i materije, i da omogući i drugim ljudima da zarade deo toga. A ne da ih trpa u telesne šupljine ili šteka na poreskim rajevima, kao što mnogi ti masni vole da rade. Lično mislim da samo bolesni ljudi mogu da nastave da grabe i grabe pošto pređu jednu milijardu dolara bogatstva. Ali ne brini, znam ja da je to na ovoj temi nepopularno mišljenje. I ne očekujem da se iko složi sa time. Samo kažem šta iskreno mislim.
Vreme je da svi kao rasa počnemo malo da se dozivamo pameti. I što je neko više na lestvici, više treba da se dovede u red. Bogataši i moćnici najviše. I ja sam isto u zadnje vreme promenio neke navike, otkako su usledili cunamiji poskupljenja i kriza. Ponovo štedim, ponovo se odričem, ponovo više pazim i (još) više cenim sve što imam. Ali nije dovoljno da samo mi obična raja to radimo. Isto treba da počnu da rade i bogati i moćni. Inače nam se svima crno piše. Nema planeta dovoljno za svačiju pohlepu i patologiju.