Jedna digresija na ovaj naš "ko bre sirotinja" mentalitet, ja u americi u srednjoj školi, taman se završilo bombardovanje, moji su da kažem neka srednja klasa uvek bili, nismo nikad bili gladni i bosi, ali nije baš da se imalo za rasipanje i neko trošenje. Uglavnom, moji skupili/ispozajmljivali nekako tih par hiljada maraka i poslali me u srednju školu u ameriku, ja došao tamo u prilično dobrostojeću porodicu, ogromna kuća, pet automobila ispred kuće (svaki član porodice po jedan + jedan automobil za kera), gliser, jetski, golf autić, ATV, vikendica na reci u blizini, gomila igračaka za odrasle (puške, samostreli, muzički instrumenti, bilijar nemma pojma više šta), za mene kao da sam došao u diznilend. Tamo kad dođeš odmah te prihvate kao člana porodice, dakle nisi turista već si odmah njihov.. I tako mi u kupovini, svi zajedno cela porodica, svako stavlja šta god mu treba u korpu, i ja stavim neki komad šunke nemam pojma tačno šta, uglavnom žena uzima, pogleda cenu, i opušteno kaže "oh, we can't afford this, let's pick this one instead" i uzme tipa nešto jeftinije. Meni je to tada bilo i šokatno i otkrovljenje u istom momentu, da ljudi koji toliko novca imaju kažu da nešto tako nebitno ne mogu da priušte. Moji roditelji da kažu da nešto od hrane ne možemo da kupimo jer nemamo novca, pa pre bi verovatno umrli od sramote nego to da kažu.
I onda kad imaš takav mentalitet da preovladava u jednom društvu, trgovci mogu da rade šta god hoće.