Tranzicijski velegrad (iliti kako Beograd izgleda kada ubodes dan sa lepim vremenom)
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2009,4,25,,160767.jl--------------------------------------------------------------------------------
Tranzicijski velegrad
Piše: Denis Kuljiš
U musavom Beogradu niču ekstenzije Kineskog zida. Tamo nema Hrvatskih korbizijeovaca da sve sruše
ZAGREB - Nedavno otvoren na Dorćolu, Supermarket je odmah postao europska dizajnerska senzacija - arhitektonski blogovi puni su prikaza i recenzija, link se na link linkuje, pa globalna elektronička mreža ekstatično podrhtava: “Supermarket! Supermarket!”
Autor je lajbahovski kolektivitet- Studio re:miks, koji rad potpisuje, nastao je 2006. povezivanjem arhitektice Maje Vidaković, dizajnera interijera Marka Basarovskog, industrijskog dizajnera Mihala Jurića i brending-konzultantice Nine Babić. Maja je strašan komad… Prošle godine osnovali su u New Yorku ogranak s web dizajnerom i artistom Aleksandrom Maćaševim (38), koji je potekao iz kruga časopisa New Moment. To je duga priča, ali nije nevažna. Dakle, početkom 90-ih , u Beogradu se etablirala agencija Saatchi&Saatchi, a nitko nije mogao točno shvatiti čemu treba poslužiti.
Oni koji nisu zbrisali
Prema jednima, promociji Miloševićeva režima u svijetu, prema drugima, stvaranju nekog paralelnog ekonomskog lobija kojemu će diktatura uskoro postati smetnja… Ondje su se okupili najkreativniji mlađi ljudi koji još nisu bili zbrisali u svijet, nego su stvorili dizajnersku scenu od koje će, nakon embarga i svih nedaća što su protutnjale nebom Beograda, uključujući nevidljive bombardere B-2, ostati jedna regionalna marketinška agencijica, te neki sposobni mladi.
Slavimir Stojanović (40) prešao je u Ljubljanu te ondje osnovao agenciju Futro, pa postao manja velesila na poslovnoj sceni, a Taschen njegove radove uvrštava u kompendij suvremenog dizajna. Maja Vidaković je pak osnovala Mikser, neprofitnu udrugu entuzijasta i profesionalaca involviranih u različite projekte, povezane s umjetnošću, dizajnom, arhitekturom, komunikacijama i masovnim medijima.
Prinčeva žurka
Promovirali su se Beogradskim dizajnerskim tjednom, održanim 2006. Obilježio je novi početak konjunkture u beogradskom tranzicijskom okruženju, a glavna zvijezda bio je Mirko Ilić, čuveni srpsko-hrvatski ilustrator. Žurku za dizajnere priredio je tada u Belom dvoru na Topčideru sam pretendent princ Aleksandar Karađorđević, okamina antidizajna i balkanskog kiča - ali talent je prevladao, scena se održala, a Mikser iznjedrio Re:miks, koji uz multimedijalne artističke, ima i komercijalne aspiracije. Ergo: Supermarket. Brend je ovako brendiran - na Dorćolu, u predratnoj građanskoj četvrti Beograda nalik na zagrebački Donji grad, koji je nastao od židovskog predgrađa na dunavskoj strani baroknoga utvrđenoga grada (Kalemegdan je samo njegova citadela), otvoreno je 60-ih godina prvo samoposluživnje u SFRJ. Zvali su ga, naravno, Supermarket, pa novi konceptualni dućan istog naziva simbolizira tranzicijski progres.
Po uzoru na gradske koncept stores poput neusporedivo većeg milanskog Como Corso Diecija (koji se u međuvremenu razgranao u Tokio i Seul), u kojem se miješaju galerijska, knjižarska i prodajna funkcija media marketa (megastorea) s modnim i gastronomskim outletima, beogradski Supermarket koncentrirao je u isti ambijent prodavaonicu dizajnerskih, alternativnih fashion brendova s frizersko-kozmetičkim salonima, sushi barom, kafićem i knjižarom orijentiranom na monografije o umjetnosti. Niz gole armiranobetonske zidove spuštaju se stotine crvolikih vodova, nalik onima na tušu sa slušalicom, koji završavaju golim žaruljama - pa su izgled prostora i rasvjeta fascinantni, kao pozornica u inscenaciji neke moderne opere. To i glazbena kulisa te ogledala kao pregradni zidovi - blistavo riješen ambijent, a stvar, pritom, nije previše koštala… Gola invencija, solidificirana ideja… “Supermarket! Supermarket!” bruji svjetska mreža.
Zgrada koja je Tadiću ružna
Koncept Supermarketa predstavljen je na ovogodišnjem 31. Beogradskom salonu arhitekture što se održava u Muzeju primenjene umetnosti na Topličinu vencu - u središtu grada, na malom, ovalnom trgu koji nije naročito uljepšao brončani spomenik neznanome Soluncu koji juriša u opancima. Građanskom bi ugođaju više pridonio neki knez na konju, ili Dositej Obradović u redingotu - taj Karađorđev ministar kulture je u Srbiju , osim zapadne učenosti, uveo i uzgoj krumpira. Ljiljana Miletić Abramović, kuratorica Muzeja, ovogodišnju je selekciju radova obilježila naslovom: “Održivost - pragmatični optimizam ili nova skromnost”.
Zagrebačke lego-kockice
Kad čovjek dojuri u Beograd zapadnim smjerom, preko Novog Beograda, pokraj divovskog velekompleksa gradske sportske Arene što prima više od 20.000 posjetilaca, kroz prometna čvorišta na kojima je prethodna korumpirana administracija klepila jedno 100 milijuna eura - pa je sve moralo biti dovoljno impozantno, da se proračun napuše za tolike iznose - nigdje ne uočava tu “novu skromnost”.
Poslovne zgradurine čudovišnih su razmjera, novi stambeni blokovi nalik na ekstenziju Kineskog zida… Gradi se cijeli mali grad “sportskog sela” za Univerzijadu, ondje je niknuo Delta City, shopping zona hipomarketa, a malo podalje, na savskoj obali, na Ušću gdje je bivša zgrada Centralnog komiteta KPJ pretvorena u poslovni toranj Hypo Alpe Adria banke (katedrala tranzicijskog financijskog misterija), upravo je otvoren konkurentski trgovački centar na 130.000 četvornih metara, prevelik, ne naročito distinktivno projektiran megamarket koji toliko tuče u oči da je sam predsjednik Boris Tadić nastupio na televiziji (u kultnoj emisiji “Utisak nedelje” novinarke Olje Bećković - ona je akademikova, Matijina kći) rekavši da mu je zgrada ružna te da će, uostalom, istražiti tko je vlasniku, misterioznom mladom poduzetniku Petru Matiću, srpskom tajkunu iz Benkovca, poklonio pet hektara gradskog zemljišta na kojem je veledućan sagrađen, usred zelene zone parka što okružuje muzej moderne umjetnosti na savskom keju.
Tranzicijske monstr-građevine sve su iste, a moderna arhitektura posvud uniformira gradnju radi smanjenja projektnih troškova - tako sam se nemalo začudio kad sam u Reykjaviku vidio zgradu Vikinškog muzeja, gotovo navlas jednaku jednoj od biznis-palača iz zagrebačke industrijske zone u Buzinu. Jedina razlika između zagrebačkog i beogradskog tranzijskog funkcionalizma pritom je to što se u glavnom gradu Srbije održao čvrst urbanistički raster, pravokutna parcelizacija s jasnim osima prometne infrastrukture, a bezoblične zagrebačke periferijske trgovačke zone - i ona jugoistočna u Lonjskoj nizini, i ona zapadna prema slovenskoj granici - izgledaju kao lego-kockice ispale iz vreće nekoga malog boga giganteskne gradnje.
Ista ekipa gradi
Ustvari, regulatorni um koji je prouzročio tu stihiju nije divnog podrijetla, nego je to barbarska i lopovska gradska administracija koja urbanističke uzore nalazi u najprimitivnijim hercegovačkim zaseocima. Za urbanizaciju, odgovorna je posvud gradska uprava, a za izgled i vrijednost građevina - investitor, a kako su banke i s njima povezani poduzetnici u Srbiji i Hrvatskoj ista ekipa, očito je da se ono što će podizati neće bitno razlikovati. Osim u jednoj stvari, koja je, pritom, za gradove od presudnog značenja, a to je gradnja u postojećoj urbanoj jezgri. Beogradski salon arhitekture, selektori i autori postava u prvi plan stavljaju ambicioznu, visokovrijednu gradnju gradskih sadržaja u gradu, a ne na periferiji, i to je mnogo više od obične, uobičajene “interpolacije”. Znači, smiona intervencija, umjesto da se u gradski gabarit utiskuju “diskretne” kuće koje bi trebale očuvati “sklad” najčešće manjevrijednog arhitektonskog fundusa naših srednjoeuropskih metropola sjajno utemeljenih u doba austrougarske vladavine, da bi se zatim kojekako razvijale, između totalne negacije tradicije i njezine bezumne adoracije. Za to je najbolji primjer beskonačna afera zagrebačkog Cvjetnog trga, gdje isti oni komunistički urbanisti, koji su do jučer nipodaštavali malograđanski ugođaj donjogradskih četvrti, pa dopustili nakaradnu gradnju aluminijskog bloka Hotela “Dubrovnik”, sad nastoje spriječiti realizaciju projekta srednjoeuropskog klasika arhitekture, Borisa Podrecce, njegovo nastojanje da sagradi prestižan “postmoderni” objekt koji će biti prvo djelo jednog renomiranog autora u Zagrebu…
Nema slave retrogradizma
Razlika između Beograda i Zagreba u tome je što su ondje uvijek prevladavale megalomanske, metropolitanske pretenzije koje sadržavaju istinski internacionalno verificiranu kvalitetu, a ovdje uskogrudnost cehovskih koterija u kojima dominiraju ljudi s malo talenta, što nadomještaju zelotskom doktrinarnom retorikom. U Zagrebu ćeš uvijek naći većih korbizijeovaca od Corbusiera (njega je ipak ograničavalo to što nije bio komunist, kao ni njegovi naručitelji), ali nijedan domaći arhitekt, ako nije emigrirao, nije uspio realizirati značajan projekt u svijetu, a većina je onoga što se ovdje ostvari polumizerno i bezveze.
“Novi pragmatični optimizam” beogradske arhitekture predstavljene na 31. Salonu svodi se na zanimljive građevine u vorteksu beogradske metropole. To je, uostalom, kontekst jednog velegrada, bez obzira na strašnu zapuštenost mnogih njegovih dijelova - ali velegrad i ne može nastati ako se u njega ne slijevaju mase koje grade favele, pa se na toj napetosti suburbanog siromaštva masa i urbane raskoši elite stvara specifični metropolitanski ugođaj.
U Beogradu prema ima gotovo 40.000 stanova većih od 100 četvornih metara (10 posto fundusa), što ocrtava veličinu, ali i kvalitetu, gustoću grada s gabaritom u visini petog kata, ne računajući mansarde. No kad ondje u jednoj malenoj gradskoj palači iz 1929. - na samom Topličinu vencu, dva koraka od Muzeja primenjene umetnosti gdje se Salon održava - naprave hotel vrhunske kategorije, što ne skriva modernizaciju, nego, naprotiv, na fasadi ističe oplate od materijala novih tehnologija, na njih ne skoče urbanistički spomenički zaštitari, ni bijesni zelenaši koji udaraju u bubnjeve u slavu retrogradizma, već im dodijele nagradu arhitektonske smotre, a taj i slične izvedbe i projekte pritom proglase krucijalnim znakom “pragmatičnog optimizma” što cijelom poslu treba vratiti “održivost”, znači obnoviti dosluh s investitorima, kapitalistima, koji su Beograd, Zagreb i sve slične metropole gradili svakako mnogo uspješnije i civiliziranije od inženjera duša iz razdoblja socijalističkog realizma.
Blok na Terazijama
Inventivne intervencije u gradski prostor Beograda nameću tržišne okolnosti - ako ondje namjeravaš otvoriti novi restoran, neće biti dovoljno da spravljaš finu hranu, takvih mjesta već ima 50, nego moraš plasirati totalni koncept, uključujući originalnu arhitekturu, poput novog restorana Pire Slow Food. Isto važi za noćne klubove i lounge barove (Red Room, The Tube) te kafiće i wine barove kojih je otvoreno barem desetak… Glavna “interpolacijska” aktivnost pritom je gradnja velikog - i ne osobito lijepog - bloka na Terazijama, iza hotela “Moskva”, gdje su uspjeli uklopiti zgradurinu sa 10 podzemnih i nadzemnih katova što se nadvija iznad tržnice Zelenog venca.
Beograd ima mnogo mana - to je divlji velegrad razbijen rijekama, brdima i šumetinama, ispresijecan željezničkom prugom, musav, pun svakojakog klateža, ali ondje nitko nije demonstrirao protiv nove zgrade koja će podići vedutu starinske Balkanske ulice, niz koju se spuštaš na glavni kolodvor, pokraj najstarijih birtija, višestrukih laureata za “pljeskavicu godine”, obrtničkih radionica i posljednje (valjda zatvorene) punionice sode, da i ne spominjem glavnu metropolsku adresu za bozu i slavsko žito…
Osim tih pragmatično-optimističkih operacija u jezgri, biznis ide “as usual” - tranzicijske megalomanske novogradnje, redekoracija velebnih vila na Dedinju, gradnja penthausa na Slaviji, planiranje kolosalnih urbanističkih zahvata u lučkoj zoni pod Kalemegdanom (za to je doveden Daniel Liebeskind, jedan od najčuvenijih europskih arhitekata)...
Dok se na Dorćolu otvara Supermarket, u Bogovićevoj ulici blizu Cvjetnog trga netom je otvoren prošireni Profil Megastore. U toj osrednjoj knjižari knjige su izložene i na policama po stubištu lijepe klasicističke zgrade u vlasništvu Pravoslavne općine. U podrumu možeš kupiti videodiskove. U prizemlju, prodaju se olovke i bilježnice.
