Šta je novo?

Porodice najduže u kontinuitetu u Beogradu

Sarajevska

Higher intermediate
Učlanjen(a)
01.09.2007.
Poruke
1.013
Pohvaljen
3.562
Koliko dugo je u kontinuitetu u Beogradu najstarija BG porodica koju poznajete ili za koju znate?
Ukoliko je u pitanju neko koga lično poznajete i ko nije poznata ličnost, onda ne morate narušavati privatnost otkrivanjem identiteta. Ljudi mogu biti u BG različito po različitim linijama predaka, tako da treba uzeti najstariju beogradsku liniju.

Lično znam dosta porodica čiju su preci došli u BG u međuratnom periodu (1918-1941), nešto manje poznajem onih koji su došli početkom XX veka (1901-1914), a kada dođemo do XIX veka tu se već značajno smanjuje broj. Mada, moram primetiti, postoje i oni, a družim se sa mlađim svetom, koji i ne znaju kada im je neko došao u Beograd i ko je to tačno bio :bash:

Čak i Karađorđevići su u preskocima u BG, sredinom XIX veka, pa 1903-1941, pa onda opet posle 5. oktobra.

Evo prvi primer: porodica koja je u BG od 1870-ih su Protići. Stojan Protić se rodio 1857. u Kruševcu, ali je došao na školovanje u BG početkom 1870-ih. Posle je bio poslanik, pa premijer SHS, a njegovi potomci su u BG do danas (političar Milan St. Protić i drugi), bez ulaženja u lik i delo istih. Dakle porodica koja je u BG oko 140 godina u kontinuitetu.
 
Pokušavam da shvatim šta znači to što su nečiji preci pustili korenje na jedno mestu i zašto to nekog čini boljim od mene kojem su roditelji rođeni u brdima?

Taj kompleks pogotovu poteži dorćolci i vračarci koji nisu završili fakultet ili uspeli u životu, pa mrze te dođoše od kojih su neki uspeli i da završe škole i uspeju u životu. Ali nisu 115 generacija u Beogradu.

Ako mene pitate malograđanština teška.
 
@vucko Definisi Dorcol . Nismo svi na Dorcolu, Dorcolci...

Sent from my LG-D802 using Tapatalk
 
vucko":18st4s03 je napisao(la):
Pokušavam da shvatim šta znači to što su nečiji preci pustili korenje na jedno mestu i zašto to nekog čini boljim od mene kojem su roditelji rođeni u brdima?

Taj kompleks pogotovu poteži dorćolci i vračarci koji nisu završili fakultet ili uspeli u životu, pa mrze te dođoše od kojih su neki uspeli i da završe škole i uspeju u životu. Ali nisu 115 generacija u Beogradu.

Ako mene pitate malograđanština teška.

Pa nigde nije ni napisao da su oni čije porodice duže žive u Bgd-u bolji od onih koji su juče došli, samo je pitanje:
Koliko dugo je u kontinuitetu u Beogradu najstarija BG porodica koju poznajete ili za koju znate?

Pitanje nema nikakve veze sa neostvarenim dorćolcima, vračarcima i "uspešnim" dođošima!
 
[url=http://beobuild.rs/forum/viewtopic.php?p=425022#p425022:yxv9oyox je napisao(la):
vucko » 26 Dec 2016 01:45 pm[/url]":yxv9oyox]Pokušavam da shvatim šta znači to što su nečiji preci pustili korenje na jedno mestu i zašto to nekog čini boljim od mene kojem su roditelji rođeni u brdima?

Taj kompleks pogotovu poteži dorćolci i vračarci koji nisu završili fakultet ili uspeli u životu, pa mrze te dođoše od kojih su neki uspeli i da završe škole i uspeju u životu. Ali nisu 115 generacija u Beogradu.

Ako mene pitate malograđanština teška.

Ako je zamerka upućena meni kao postavljaču teme, napominjem:

1. Nisam "stari" Beograđanin, ne marim za to odakle je neko, ponositi se poreklom, kao i bilo kojom drugom karakteristikom koju nismo sami stekli u životu, već dobili rođenjem, je nezrelo.
2. Volim istoriju, volim sociologiju, volim zanimljive priče i volim da shvatam sredinu i grad u kom živimo. Zato mi je baš zanimljivo da saznam ko su te najstarije porodice, barem neke, i kada su došle.
3. Niko nije stara porodica u Beogradu. Imam prijateljicu iz Iraka. Njena familija je 600 godina u Bagdadu. E to je stara gradska porodica. Beograd je živeo u drugačijim okolnostima.

edit: pravopis
 
Mislim da je poenta ove teme samo zanimljivost tog podatka da znate nekog ko je u Beogradu vec X generacija, nikako merenje ko je starosedeoc, ko je dodjosh, ili ko je vise vredan.

Ja sam bar tako shvatio temu.
 
@Sarajevska, nije upućeno protiv tebe niti si ti ništa naveo što bi ukazalo da tako razmišljaš. Ja sam izneo svoje uopšteno zapažanje o mentalitetu našeg društva.
 
[url=http://beobuild.rs/forum/viewtopic.php?p=425056#p425056:hxmsq6e9 je napisao(la):
vucko » 26 Dec 2016 04:07 pm[/url]":hxmsq6e9]@Sarajevska, nije upućeno protiv tebe niti si ti ništa naveo što bi ukazalo da tako razmišljaš. Ja sam izneo svoje uopšteno zapažanje o mentalitetu našeg društva.

U redu, nema frke, slažem se sa zapažanjem.

Broj onih čiji su preci još pre dva veka živeli u Beogradu se smanjuje. Starih beogradskih porodica danas nema više od 300, a Beograđana više od 1.000, procenjuje neformalno udruženje “Jezgro” koje okuplja stare Beograđane. Jedna od njih, prevodilac u penziji Zora Čavić-Ilić (74) u svom domu na Vračaru ugostila je ekipu “Blica”.

Ovako počinje tekst iz Blica na koji nabasah. Ako se izbaci snobizam koji provejava kroz tekst ("retki se mogu pohvaliti šestim kolenom u Beogradu :bash: ) eto par zanimljivh priča o starim beogradskim familijama. Interesantan mi je bio komentar gospođe Zore: Posle Drugog svetskog rata, u njihov stan na Vračaru država je uselila čuvene “zaštićene podstanare” što je, kaže, narušilo porodičnu intimu i učinilo da Zora ostane jedinica. Tekst prenosim u celosti kao "spojler".


Koliko Beograđana može reći da ima pradedu koji je u 19. veku lovio divlje patke na Slaviji, jahao konja na Manježu ili gradio Neimar na Vračaru? Zora Čavić-Ilić jedna je od sugrađanki čiji preci do trećeg kolena potiču iz Beograda. Njena ćerka Duška peta je generacija ove beogradske porodice, a retki su oni, kaže Zora, koji se mogu pohvaliti i šestim kolenom.

- Neki su otišli u inostranstvo, neki su sami, ali se, zahvaljujući našem udruženju, povremeno okupimo, pričamo o precima, o Beogradu... U svetu nije neuobičajeno da se neguju stare porodice jer su one neka vrsta kičme građanskog staleža srednje klase. Kod nas se tome ne pridaje mnogo značaja, ne vodi se računa ima li i koliko starih beogradskih potomaka - priča Zora.

Buran život Zore Ilić Čavić

Tri decenije rada provela je kao prevodilac engleskog jezika na RTS-u. Prvi honorar zaradila je u “Jugopresu”, kao studentkinja je davala privatne časove engleskog jezika, da bi se kasnije upisala u “British council” i radila u Svetskoj službi crkava pri Međunarodnom crvenom krstu. Njen prvi muž bio je jedan od najboljih beogradskih Hamleta, glumac Dejan Čavić sa kojim ima ćerku Dušku. Kasnije se udala za doktora Vladu Ilića, nekadašnjeg direktora Infektivne klinike.

Zidovi njene stare kuće prava su riznica porodičnih uspomena. Na njima je desetine crno-belih fotografija, a svaka za sebe ispoveda po jednu priču ove porodice.

- Priča počinje od pradede Save Antonovića, rođenog davne 1856. On je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju, a kasnije bio i njen direktor. Njegovo ime je u enciklopedijama, kao jednog od osnivača društava “Dušan Silni” i “Sokola”, a jedan od njegovih istaknutijih učenika bio je princ Aleksandar Karađorđević - dodaje Zora.

Među fotografijama su skice koje je Savin sin, pilot Svetislav Antonović crtao na bojištu, a njegov brat Borivoje, po struci major, na Solunskom frontu uspeo je da preživi i malariju i tuberkulozu. Ipak, kaže Zora, sa očeve strane su dvojica istaknutih pradeda pa je, osim Save, drugi značajni pradeda Aleksa Obradović.

- Pradeda Aleksa bio je prvi moderni proizvođač platna u Kneževini Srbiji. Njegova fabrika nalazila se kod bare Venecija, preko puta Bigza. Aleksin sin, moj deda Dejan, bio je jedan od najobrazovanijih Beograđana. Gimnaziju je završio u Bonu, a kasnije se usavršavao na Sorboni - priča Zora dok pokazuje još jednu iz riznice fotografija.

Njen otac Miodrag Obradović bio je, žargonski rečeno, među poznatim beogradskim šmekerima za kojim su mnoge dame uzdisale. Studirao je pravo i pohađao vojnu akademiju nakon čega se zaposlio u Ministarstvu inostranih dela. Kada se rodila Zora 1937, Miodrag je dobio mesto vicekonzula u Skadru.

- Zemlja je bila okupirana i Ministarstvo inostarnih poslova više nije imalo nikakvu funkciju. Tata je mnogo voleo da skuplja antikvitete ali je, da bismo preživeli, morao sve da proda, uključujući i još neke, vrednije stvari iz kuće - priseća se Zora.

Posle Drugog svetskog rata, u njihov stan na Vračaru država je uselila čuvene “zaštićene podstanare” što je, kaže, narušilo porodičnu intimu i učinilo da Zora ostane jedinica. Njena majka poticala je iz katoličke porodice Knol, koja je učestvovala u izgradnji Neimara.

- Knolovi su došli u Srbiju kao istaknuti preduzimači i rešili da tu ostanu do kraja života. Mauricijus Marko Knol i njegova žena Berta imali su prelepu kuću na Vračaru u čijoj su se bašti igrala sva deca iz susedstva. Posebna atrakcija bio je Bertin sluga crnac, koje je radio u bašti i koga su svi Beograđani dolazili da vide - uz osmeh priča Zora dok sa zida skida još jednu od sačuvanih, pomalo izbledelih porodičnih fotografija.
 
Pošto kod mene ovaj spojler nešto ne radi, evo celog teksta:

Koliko Beograđana može reći da ima pradedu koji je u 19. veku lovio divlje patke na Slaviji, jahao konja na Manježu ili gradio Neimar na Vračaru? Zora Čavić-Ilić jedna je od sugrađanki čiji preci do trećeg kolena potiču iz Beograda. Njena ćerka Duška peta je generacija ove beogradske porodice, a retki su oni, kaže Zora, koji se mogu pohvaliti i šestim kolenom.

- Neki su otišli u inostranstvo, neki su sami, ali se, zahvaljujući našem udruženju, povremeno okupimo, pričamo o precima, o Beogradu... U svetu nije neuobičajeno da se neguju stare porodice jer su one neka vrsta kičme građanskog staleža srednje klase. Kod nas se tome ne pridaje mnogo značaja, ne vodi se računa ima li i koliko starih beogradskih potomaka - priča Zora.

Tri decenije rada provela je kao prevodilac engleskog jezika na RTS-u. Prvi honorar zaradila je u “Jugopresu”, kao studentkinja je davala privatne časove engleskog jezika, da bi se kasnije upisala u “British council” i radila u Svetskoj službi crkava pri Međunarodnom crvenom krstu. Njen prvi muž bio je jedan od najboljih beogradskih Hamleta, glumac Dejan Čavić sa kojim ima ćerku Dušku. Kasnije se udala za doktora Vladu Ilića, nekadašnjeg direktora Infektivne klinike.

Zidovi njene stare kuće prava su riznica porodičnih uspomena. Na njima je desetine crno-belih fotografija, a svaka za sebe ispoveda po jednu priču ove porodice.

- Priča počinje od pradede Save Antonovića, rođenog davne 1856. On je pohađao Prvu beogradsku gimnaziju, a kasnije bio i njen direktor. Njegovo ime je u enciklopedijama, kao jednog od osnivača društava “Dušan Silni” i “Sokola”, a jedan od njegovih istaknutijih učenika bio je princ Aleksandar Karađorđević - dodaje Zora.

Među fotografijama su skice koje je Savin sin, pilot Svetislav Antonović crtao na bojištu, a njegov brat Borivoje, po struci major, na Solunskom frontu uspeo je da preživi i malariju i tuberkulozu. Ipak, kaže Zora, sa očeve strane su dvojica istaknutih pradeda pa je, osim Save, drugi značajni pradeda Aleksa Obradović.

- Pradeda Aleksa bio je prvi moderni proizvođač platna u Kneževini Srbiji. Njegova fabrika nalazila se kod bare Venecija, preko puta Bigza. Aleksin sin, moj deda Dejan, bio je jedan od najobrazovanijih Beograđana. Gimnaziju je završio u Bonu, a kasnije se usavršavao na Sorboni - priča Zora dok pokazuje još jednu iz riznice fotografija.

Njen otac Miodrag Obradović bio je, žargonski rečeno, među poznatim beogradskim šmekerima za kojim su mnoge dame uzdisale. Studirao je pravo i pohađao vojnu akademiju nakon čega se zaposlio u Ministarstvu inostranih dela. Kada se rodila Zora 1937, Miodrag je dobio mesto vicekonzula u Skadru.

- Zemlja je bila okupirana i Ministarstvo inostarnih poslova više nije imalo nikakvu funkciju. Tata je mnogo voleo da skuplja antikvitete ali je, da bismo preživeli, morao sve da proda, uključujući i još neke, vrednije stvari iz kuće - priseća se Zora.

Posle Drugog svetskog rata, u njihov stan na Vračaru država je uselila čuvene “zaštićene podstanare” što je, kaže, narušilo porodičnu intimu i učinilo da Zora ostane jedinica. Njena majka poticala je iz katoličke porodice Knol, koja je učestvovala u izgradnji Neimara.

- Knolovi su došli u Srbiju kao istaknuti preduzimači i rešili da tu ostanu do kraja života. Mauricijus Marko Knol i njegova žena Berta imali su prelepu kuću na Vračaru u čijoj su se bašti igrala sva deca iz susedstva. Posebna atrakcija bio je Bertin sluga crnac, koje je radio u bašti i koga su svi Beograđani dolazili da vide - uz osmeh priča Zora dok sa zida skida još jednu od sačuvanih, pomalo izbledelih porodičnih fotografija.
 
Mislim da imamo rekordera: 400 godina u Beogradu :grand: (mada možda su malo preterali)

U pitanju je jevrejska porodica Kalef. Prema ovom tekst u Večernjim novostima, neki potomci žive u Beogradu i danas:


UVEK kada poštar zazvoni na vrata stana u potkrovlju zgrade u Ulici kneginje Zorke u Beogradu, primadona Breda Kalef se uznemiri. Decenijama već očekuje da dobije službeno pismo u kome je država obaveštava da joj je vraćena imovina predaka.

Breda Kalef, operska diva u penziji, sa sestrom Lidijom predstavlja poslednji izdanak familije Kalef, za koju su istoričari utvrdili da je najstarija beogradska porodica.

- Fašisti su nam tokom rata zaplenili i zapalili svu imovinu, a ono što je preostalo komunisti su nacionalizovali. Dobili smo od Nemaca ratnu odštetu, koja nam nije isplaćena, a od SFRJ obveznice, koje ništa ne vrede. Podneli smo zahtev za povraćaj imovine i čekamo dobre vesti. U međuvremenu, živim od nacionalne penzije bez koje bih muku mučila - priča gospođa Kalef, dok pokazuje tapije svoje porodice, na kojima stoje državni pečati i datumi iz 1903. godine.

IMENA
- Rođena sam kao Rahel Kalef, a zvali su me Ela. Tokom rata zbog skrivanja od nacista dobila sam od staratelja ime Breda Ograjenšek. Kada je došao komunizam postala sam Breda Kalef. Udala sam se za arhitektu Branislava Simonovića i postala Breda Kalef Simonović. Moje pravo ime je zapravo Rahel Breda Kalef Simonović.

Istoričari tvrde da je porodica Kalef najstarija beogradska familija, koja u našoj prestonici u kontinuitetu obitava već 400 godina.

- Naša familija veoma je stara. Deo porodice je u Španiji osnovao grad Toledo. Inkvizicija ih je proterala u Solun, odakle su Kalefi stigli na prostor Beograda pre 400 godina. Tragove vekovnog prisustva prilično je teško precizno dokumentovati, jer je naša jevrejska kultura bila više usmena nego pismena. Jevrejsko groblje je danas najopipljiviji svedok porodične istorije, jer u gradu postoji kameni sarkofag sa imenom Eve Kalef.

Kalefi su u Beogradu pre 300 godina bili trgovci, imali radnje, ali ne i zemlju, jer im nije bilo dozvoljeno da budu zemljoposednici. To im je odobrio tek kralj Aleksandar Karađorđević i, u znak zahvalnosti, kasnije je podignuta šuma u najlepšem delu Izraela, na putu od Tel Aviva prema Jerusalimu, koja nosi njegovo ime. Između dva rata, kada je porodica bila najmoćnija, Kalefi su živeli na Dorćolu, oko današnje Jevrejske ulice.

- Moja sestra Lidija je rođena sa jevrejskim imenom Matilda, a ja sam rođena kao Rahel Kalef u Gospodar Jovanovoj ulici 3. Našu porodicu su uzdizali pradeda Samuel Kalef, deda Nisim i baba Mazal. Moj otac je kršten kao Avram i upisan kao Srbin mojsijevske veroispovesti. Bio je moderan čovek, dok je naša baba Mazal, najstarija žena trgovac na Balkanu, bila ortodoksna Jevrejka. Kako u Beogradu nije bilo košer restorana, baba nikad nije otišla u kafanu. Moje detinjstvo je kraj njih proteklo u radosti, slozi i ljubavi - pamti Breda Kalef i pokazuje fotografije predaka.

KĆERKA U KANADI
Zahvaljujući upornosti njenog muža Branislava Simonovića, pretvorili su vešernicu u potkrovlju u stan i u njemu podizali kćerku Simonidu, kasnije afirmisanu novinarku. - Trebalo je da Simonida preuzme porodično prezime Kalef i spase ga od zaborava, ali to nije učinjeno, jer se i prezime porodice Simonović gasi, pa i njega treba sačuvati. Moja kćerka ima dvoje dece, radi u Torontu kao savetnik kanadske vlade. Sestra Lidija ima takođe kćerku i unuku, žive u Beogradu - kaže Breda Kalef.

Kalefi su prvu manufakturnu radnju otvorili u Višnjičkoj ulici 1903. godine, a potom u Vasinoj, kralja Petra i Kolarčevoj ulici. Između dva rata Nisim i Avram Kalef su u Gospodar Jovanovoj ulici podigli tri zgrade na brojevima 1, 3 i 5.

- Živeli smo na Dorćolu, koji je bio srce grada. Trgovci i zanatlije kupovali su kuće u Strahinjića bana ili Gospodar Jevremovoj i peli se ka beogradskoj eliti. I moja porodica je tako napredovala. Ja sam išla u školu „Kralj Petar“. Beograd je između dva rata bio prelep, sav u gospodskim zgradama. Dedinje je u to vreme bilo prazno izletište, a Novi Beograd predgrađe sa njivama i rekama - priča Breda Kalef i pominje poslastičarnicu na Zelenom vencu i splav „Lepa Niveneza“, koji je bio jako popularan.

U tom periodu porodica Kalef je imala 27 članova, a od imovine pet radnji, tri zgrade, kao i placeve u Babinoj Gredi, kako su se zvale njive gde se danas nalaze Sava centar i „Arena“. Otac Avram Kalef je tu kćerkama kupio imanje, jer je verovao da će se Beograd razvijati preko Save.

- Nacisti su prilikom likvidacije Jevreja pobili gotovo sve članove porodice Kalef u Beogradu, ali i u Zrenjaninu i Skoplju. Preživele smo samo sestra i ja. Krile smo se u Košutnjaku, kasnije su nas prihvatile časne sestre katoličkog manastira na Banovom brdu i skrivale kao lažne izbeglice iz Slovenije. Tu sam pošla u školu, postala reprezentativac u ping-pongu, završila Muzičku akademiju i postala član opere Narodnog pozorišta. Život operske dive je naporan. Mnogo rada, vežbanja, koncerata, putovanja i turneja. Najlepše mi je bilo šest meseci u Izraelu, kada sam kao mlada nastupala sa Plasidom Domingom i prvi put pevala u „Karmen“.

Kada se 1993. godine penzionisala, primila je penziju sa kojom je mogla da kupi kilogram jabuka.

Gospođa Kalef obožava Beograd:

- To je moj grad, porodica Kalef ga je i podizala! Srećna sam što živim u potkrovlju zgrade sa sedam spratova, odakle svakog dana mogu da posmatram Vračar i hram Svetog Save, Beograđanku, Terazije.
 
Kompleksi postoje i kod "dođoša", koji su preko porodičnih-plemenskih veza došli do diplome, posla, stana, imaju zemljaka u mup-u, opštini, sudu, domu zdravlja, ..., koji im preko reda sve završava, pa sad misle da su uspeli u životu i da su "starosedeoci" budale.

Ovo je samo još jedno uopšteno zapažanje o mentalitetu našeg društva!
 
Dosta potomaka porodice Vučić Perišić živi u Beogradu od početka 19.veka ( poslednji poznati članovi Voki Kostić, Jelena Genčić).Breda Kalef je živela dugo u Profesorskoj koloniji.
 
Lepa tema
meni prababa bila sirota vračara na Dorcolu - al to se ne važi -
jer nije iz vidjenije familije koima je ona gatala :laugh: :lool: :laugh:

Obeležje Bgda je maksimalno par generacija i dodju drugi.... :)
 
Meni je baba pričala da je neki njen pradeda imao neka polja, neku zemlju gde je danas skupština, ali nemojte me držati za reč :D

Meni lično nebitan podatak, više zanimljivost :)
 
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=7zhJPBSP9u0[/youtube]
Goli Zivot - Lazar Secerovic - (TV Happy 27.02.2014.)
 
[url=http://beobuild.rs/forum/viewtopic.php?p=425119#p425119:1q6c6hhz je napisao(la):
profa_chb » 26 Дец 2016, 22:28[/url]":1q6c6hhz]neku zemlju gde je danas skupština, ali nemojte me držati za reč :D

нећемо, јер ту где је данас скупштина је била Батал џамија са гробљем и пијацом
 
Pa tu neki cosak ublizini nemora bas precizno
 
по изворима, цео тај део где је сада скупштина је било турско гробље, па пијаца. једино ако се човек није приватно бавио погребним услугама
 
Zanimljiv izvod iz knjige iz Riste Nikolića iz 1903: porodice u selu Banjica i njihovo poreklo:

http://www.poreklo.rs/2013/02/25/porekl ... a-beograd/

Nema ih puno. Interesantno je što su, kao što sam očekivao, većinom poreklom iz "Stare Srbije". Bilo bi lepo znati šta se desilo sa njima i da li neki još uvek žive na Banjici, posle svih ratova i transformacije Beograda.
 
Banjica je do Prvog svetskog rata bila selo, ima i dalje nekih kuća iz tog vremena.
To što su nasadili onih pet rogova u međuvremenu, nema nikakve veze sa ranijom istorijom.
 
[url=http://beobuild.rs/forum/viewtopic.php?p=438069#p438069:1hkr6p2m je napisao(la):
astrodule » 07 Mar 2017 10:18 am[/url]":1hkr6p2m]Gde je to selo Banjica sada? Možda Jajinci?

Бањица је садашња Бањица.

Јајинци су у исто време били село за себе, ево и порекла становништва одатле:

http://www.poreklo.rs/2013/11/21/porekl ... c-beograd/

Село Кумодраж, где су побројани између осталог и Степановићи - породица Војводе Степе:

http://www.poreklo.rs/2013/02/23/porekl ... a-beograd/

Село Миријево:

http://www.poreklo.rs/2013/11/16/porekl ... a-beograd/

Село Жарково:

http://www.poreklo.rs/2013/12/14/porekl ... a-beograd/
 
Vrh